Često si u životu zadajemo zadatke i ciljeve koje trebamo i želimo izvršiti ili postići, te vidjeti nešto ostvarenim u nekom vremenskom roku. Nadalje, često pitanje koje čujemo o ljudima je: „Što je postigao/la u životu?“, a na temelju toga procjenjujemo njihovu vrijednost ili uspješnost…
Bojimo se da mi nećemo uspjeti dovoljno ili išta u životu postići, barem ne na vrijeme, prema svojim ili tuđim standardima. Neki imaju i dug popis željenih i očekivanih postignuća, te nam se od malena predlažu stvari koje moramo u određenom vremenskom roku i do određene dobi postići, kako bismo se smatrali adekvatnim na raznim razinama. Događa se da smo zavidni ljudima koji s lakoćom postižu puno toga i „križaju“ stvari na popisu. Osobito smo fascinirani ili zavidni, ovisno kako se postavljamo, ako vidimo da je netko u što mlađoj dobi više toga postigao. Ta želja za postizanjem sveprisutna je. Vrijeme korizme također je vrijeme u kojem očekujemo od sebe neka postignuća. Želimo postići izvršenje pokore ili odricanja koje smo si zadali, te duhovni rast ili napredak koji smo očekivali. Uspješnost korizme ćemo također mjeriti po tome jesmo li išta postigli, te možemo li pokraj ičega staviti „kvačicu“ ili „prekrižiti“ s popisa smatrajući izvršenim. Dobro je imati planove i ciljeve, te mjerilo uz koje možemo provjeriti tekuće stanje stvari. Bez svega toga bismo se izgubili u željama i procesima. No problem je što često gledamo stvari krivim redoslijedom.
Foto: Pixabay
Krenimo dakle od korizme i duhovnosti. Cilj korizme nije da nešto izvršimo i da nešto postignemo, isto tako niti cilj duhovnosti nije da nešto postignemo i označimo izvršenim. Također, svrha korizme nije da ispunimo neku pokoru, obavimo neku pobožnost, dostignemo neku spoznaju te izvršimo neku odluku ili zavjet. Uspješna korizma neće biti ona u kojoj je „zadano“ besprijekorno izvršeno. Postoji sigurno veliki broj ljudi koji će svoju zadanu pokoru ili odricanje, osobito ako je ono tradicionalno i vezano uz neku vrstu hrane ili pića, bez prigovorno izvršiti. To ne znači da su duhovno izvršili ono što korizma jest. Čitava naša duhovnost i korizma kao samo jedan korak u njoj nisu niz stvari koje treba izvršiti i postići. Duhovnost je u prvom redu put na kojem trebamo postati bolji, put naše unutarnje formacije, koji se ne može izmjeriti i vrednovati isključivo vanjskim postignućima i onime što mi smatramo završenim procesima izvana.
Foto: Pexels
Tako je i sa cijelim našim životom. Puno se vežemo na izvanjska vidljiva postignuća, jer time mjerimo sebe i druge. No, više nego nešto postići važno je nekakav postati. Badava nam sva postignuća, ako nismo pritom postali bolji ljudi. Ne vrijedi nam da smo cijeli svijet stekli i sebi pokorili, ako nismo pritom ništa bitno naučili. Cilj korizme, kao i duhovnosti i našeg cijelog života ovdje na zemlji je naš duhovni rast. Važno da je prisutna unutarnja promjena, bila ona brža ili sporija. Mi postignuće i izvršenje često pretpostavljamo unutarnjoj promjeni, kao da prvo moramo nešto izvršiti i postići da bi onda uslijedila promjena u našoj nutrini. No stvar je bitno drugačija, prvo mora doći do odluke i promjene iznutra, moramo postati bolji, da bismo onda kao takvi i iz toga mogli uspješno djelovati. Izvršenje životnih ciljeva, ciljeva u duhovnosti, pa i specifičnih korizmenih ciljeva, pokora i zadataka treba biti rezultat procesa u kojem smo Bogu dopustili mijenjati sebe, a ne vanjski pokazatelj naše sposobnosti da nešto postignemo, ili da brzo kroz život protrčimo skupljajući poene.
Foto: Pixabay
Također, ni postignuća nekih svetaca nisu izvana vidljiva „golim okom“, za neke svece može se reći da nisu puno postigli u životu. No ne slavimo ih mi zbog vidljivog uspjeha prema zemaljskim standardima, to ih nije učinilo svetima, slavimo ih zbog onoga kakvi su bili, zbog onoga u što su Bogu dopustili da ih oblikuje. Iz toga su se postavljali prema izazovima i djelovali, to ih i danas u vječnosti čini autentičnima i njihova postignuća vrijednima. Dakle, trebamo biti raspoloženi iznutra da bismo onda mogli činiti, pa i postići, a za to je potrebno prvenstveno biti otvoren Božjem djelovanju u nama. Budimo svaki dan na putu da to sve više postanemo. Manje se brinimo postižemo li u ovoj korizmi nešto što smo si izvana zadali, važnije je da dopuštamo Bogu da nas iznutra mijenja na bolje.