Sveta Mala Terezija, ili Terezija iz Lisieuxa koju danas Crkva slavi usprkos svom kratkom životu vrlo je poznata svetica, njezina duhovna ostavština je velika, no zadržimo se danas na samo jednom njezinom citatu:
'On n'a jamais trop de confiance en Dieu.'
'Pouzdanja u Boga nikada ne može biti previše' tj. nikada se ne možemo previše pouzdati u Boga.
Zvuči logično i razumljivo na prvu osobito ako se sjetimo tko je Bog, ali jesmo li u svakodnevnim situacijama toga svjesni i živimo li svoj život s tim na umu?
Unsplash
Cijeli svoj život vjerojatno slušamo odgojno korektivne komentare tipa 'pazi što radiš/nemoj se previše zanijeti/nemoj previše na to i to računati/nije svemu za vjerovati/nije dobro sve što se čini dobro'i slično. Većina njih je možda i dobronamjerna te poziva na oprez, jer ovaj svijet zaista jest neizvjesno mjesto sa ne uvijek dobrim ishodima iako su namjere možda bile dobre i iako je izgledalo obećavajuće. No, činjenica jest da ono što puno puta čujemo i ono u kakvom mentalitetu živimo ima tendenciju preuzeti nas na više područja, činjenica je da ono što smo naučili od ljudi i u svijetu često preslikavamo i na duhovni svijet i na sam pojam Boga.
Unsplash
Ako živimo u napredno opterećujućoj okolini vjerojatno smo čuli i direktnu kritiku u smislu 'previše se u Boga pouzdaješ/previše u crkvu ideš/previše moliš'da ne ulazimo i u neke otrovnije komentare. Nekako kao da nam ovaj svijet pokušava nametnuti svoj mentalitet u sve pore života. 'Sve je dobro ako nije previše'nazovi poslovica je koju smo svi zasigurno negdje već čuli. To možda vrijedi za suzbijanje nekih ovozemaljskih ekstrema, što se tiče neumjerenosti i krive usmjerenosti, ali ne možemo uzeti jednu mjeru i njome sve mjeriti, osobito ne stvari koje nisu od ovoga svijeta. Ne može biti previše mira, radosti, nade, ljubavi – Boga. Možemo se na krivi način postaviti prema stvarima i stavovima za koje nam se čini da su mir, radost, nada, ljubav – Bog, ali ako smo naišli na pravu stvar, toga ne može biti previše! Upravo neizmjerna mjera toga je Bog, upravo beskonačnost toga jest vječnost, a vječnosti svi težimo i prema vječnosti svi idemo. Pokušaji vječitog prizemljavanja i skretanja pozornosti na vječiti oprez oko toga koliko točno i na koji način postojimo zapravo nas pokušavaju zadržati u statusu quokoji nikome ne odgovara. Nikad ne posegnuti za vječnim, nikad se ne opredijeliti za vječno, za beskonačno, ostavit će naš život ziheraški tužnim.
Unsplash
Stalno nam se u Crkvi skreće pozornost na to kako je Bog punina i kako se na njega možemo u svakom trenutku osloniti. Sve mi to vjerujemo, dolazimo često od Boga svašta tražiti i očekujemo da nas spasi. No, mi bismo ipak za sebe zadržali i neku dozu zemaljske skepse, pouzdati se – da, ali previše – ipak možda ne. Patimo od potrebe da imamo neki pozadinski plan za slučaj da Bog „zakaže“. U konačnici se zapravo Boga bojimo u smislu da će biti nepouzdan kao što su nas ljudi često iznevjerili u svojim obećanjima ili da se jednostavno neće htjeti za nas zauzeti kao što se ljudi često nisu zauzeli za nas kad nam je bilo potrebno. Kada ćemo više razumjeti da Bog nije čovjek, da se ne ponaša kao što se ljudi ponašaju? Naizgled banalna rečenica svete Terezije u sebi zapravo nosi duboko pitanje o tome kako gledamo na Boga, prema kome i prema čemu Boga mjerimo i živimo li svoju vjeru i povjerenje prema Bogu svaki dan i u svim situacijama ili možda samo povremeno kad nam se na to skrene pozornost? Razumijemo li zaista da se u Boga možemo potpuno pouzdati – da pouzdanja u njega zaista ne možemo imati previše? Ili još uvijek prečesto, makar potajno, sumnjamo u tu činjenicu?