Problem nastane kada nadzemaljske stvarnosti u svome umu učinimo izrazito zemaljskim. To je učinio Petar, ono što je vidio pokušao je strpati u zemaljske okvire, u naše „zemaljske sjenice“ uma, razuma i djelovanja... i nije znao što govori...
Na blagdan Preobraženja prisjećamo se događaja kad se Isus preobrazio pred svojim učenicima i kad su ga vidjeli u svoj njegovoj slavi. No, osim tog događaja, ono što je vjerojatno svima na pameti kad se spomene taj evanđeoski izvještaj jest Petrova ponuda da ostanu zauvijek tamo i da se naprave tri sjenice, za Mojsija, Iliju i Isusa. Evanđelje odmah potom nadodaje da Petar nije znao što govori. Cijela ta ponuda s Petrove strane može nam se činiti stvarno zbunjujućom tako da je odmah i potrebna korekcija da on u susretu s nadzemaljskom slavom zaista nije znao što govori. No treba se zapitati zašto je taj dio onda uopće zapisan u evanđelju. Znamo, naime, da u Svetom Pismu ništa nije zapisano bez razloga i značaja, te se pitamo zašto je Petrov komentar zabilježen.
Foto: Unsplash
S jedne strane zato da se naglasi da je cijeli događaj zaista bio previše za ljudski um, shvaćanje i razum, a s druge strane zato što i mi pred nadzemaljskim stvarnostima često ne znamo što govorimo. To su pojmovi koje mi možemo misliti, ali ne i zaista razumjeti u potpunosti. Crkva ih zato s razlogom naziva misterijima jer iako razumijevanju nisu u potpunosti skriveni, nikad nisu ni u potpunosti otvoreni našem shvaćanju. I to je u redu, to ih čini nadnaravnima. Problem nastane kada počnemo misliti da ih u potpunosti razumijemo i da ih možemo iscrpiti svojim umom. Tako je, primjerice, sam pojam Boga pojam koji nas daleko, čak i samo filozofski, nadilazi ako ga želimo misliti u punom značenju te riječi. To je pojam koji sam po sebi izaziva emocije i strahopoštovanje, a u praksi vidimo da je i među vjernicima i među onima koji to nisu često vrlo olako shvaćen te da mnogi njime barataju kao da im je podređen i kao da ga u potpunosti razumiju i mogu obuhvatiti. Možemo reći da takvi zaista ne znaju što govore.
Foto: Pexels
Nadalje, pitanja raja i pakla često također nailaze na nerazumijevanje ili površno razumijevanje u našem mišljenju i govoru. Veoma često čujemo ljude kako konstatiraju da je nešto kao u raju ili još neopreznije da ni u raju nije bolje nego što je neko njihovo trenutačno iskustvo. Kada bismo ispravno i potpuno mislili raj, opreznije bismo se i po pitaju raja izražavali. Sveti don Bosco jednim je okom samo jednom vidio zraku svjetlosti iz raja te je do kraja života ostao slijep na to oko, nije to iskustvo bilo da se nas uplaši rajem ili da ne bismo smjeli misliti raj, nego da nam bude znak strahopoštovanja kada o tim stvarnostima mislimo i izražavamo se. No još je zapravo gori naš odnos prema paklu.
Često ne mislimo pakao dovoljno ozbiljno pa se od nas mogu čuti izjave da ni u paklu nije gore, da pakao nije toliko strašan ili najgore što možemo za drugu osobu reći ili misliti da joj želimo da završi u paklu ako nas je povrijedila. Naša frustracija možda je u tim trenutcima velika te tražimo načina kako da se izrazimo, pa se zbilja može tvrditi da tada ne znamo što govorimo. Kada bismo razumjeli i s ispravnim strahopoštovanjem pristupali tim pojmovima, ne bismo se njima tako olako razbacivali. Kada bismo zaista razumjeli što je Božja pravda i što je pakao, ne bismo tako nešto htjeli ni jednome ljudskom biću koliko god zla da je prema nama ili nekome drugome ta osoba učinila. Tražili bismo radije Božje milosrđe i obraćenje za sve, kao što nas i Crkva potiče i poziva.
Foto: Pexels
Problem nastane kada sve te nadzemaljske stvarnosti u svome umu učinimo izrazito zemaljskim. To je učinio Petar, ono što je vidio pokušao je strpati u zemaljske okvire, u naše „zemaljske sjenice“ uma, razuma i djelovanja, no ono što evanđelje podsjeća jest da ako tako činimo, zaista ne znamo što govorimo te nas zaista ne treba uzimati za ozbiljno. Važno je to ako govorimo o krajnjim stvarnostima, o Bogu, raju, paklu i drugim krajnjim pojmovima, no često ne razumijemo u potpunosti i olako govorimo i o drugim stvarnostima koje se tiču vječnosti. Ako govorimo o životu, smrti, ljubavi, radosti, zajedništvu, miru..., to su isto stvarnosti koje se protežu u vječnost i koje nadilaze naša ograničena i zemaljska iskustva, koje ne stanu u naše tri sjenice. I iako smo ih pozvani već ovdje na zemlji njegovati i iako je i Petrova namjera bila dobra jer je htio dobro i nadnaravno nekako zadržati u svom životu, njegovo evanđeosko iskustvo uči nas da trebamo s oprezom promatrati i pristupati stvarnostima koje nas nadilaze, stvarnostima života i vječnosti. Uči nas da te stvarnosti ne smijemo prilagođavati svojim shvaćanjima, nego da svoja shvaćanja uvijek trebamo držati otvorenima i pozornima za ono što je u tim pojmovima daleko iznad nas, ono što ljudsko oko ne vidje i uho ne ču (usp. 1 Kor 2,9). Još je važnije kada o tim pojmovima razgovaramo s drugima, osobito onima koji nisu vjernici i možda nemaju naša nadnaravna iskustva, da im ne dajemo našu zemaljsku sliku, shvaćanja i interpretacije koje su prije svega samo naše, već da ih uvijek usmjeravamo na veličinu Boga i vječnosti i na ono što tek u vlastitom susretu i iskustvu s njim mogu otkriti.