Sveta Terezija iz Lisieuxa, odnosno sveta Mala Terezija, umrla je u 24. godini života. Tragedija je umrijeti mlad, svi će se brzo složiti, tragedija je umrijeti općenito…

Iz naše zemaljske perspektive uistinu jest tragedija umrijeti, to više što kao bića nismo stvoreni za smrt i rastanak. Duboko nas to uvijek smeta i potresa, s razlogom. Čovjek je stvoren za život, pa čak i oni koji se smatraju vjernicima i vjeruju da nakon smrti postoji raj i vječno blaženstvo, ipak nekako vole ovaj život i svi si, bez obzira na uvjerenja, uvijek želimo dug i sretan život ovdje. Nema ni u tome ništa načelno loše, krivo bi bilo prezirati ovaj život i ovaj svijet, Bog je stvorio i ovaj život i ovaj svijet, Bog želi da i ovdje živimo i da budemo sretni. Svako grubo preziranje bilo kakva života, pa i ovoga ovdje, nije kršćansko, iako se znalo stavova koji pretjerano negativno gledaju na ovozemaljski život kroz povijest uvući i među kršćanske vjernike.

Trebamo voljeti i ovaj život i nastojati oko njega. No problem i česta zbunjenost nastaju kada počnemo previše jednostrano gledati na ovozemaljski život. Crkva je oduvijek naglašavala da se sve ne odvija konačno na ovome svijetu i da život u punini tek dolazi nakon fizičke smrti. Ta zauzetost Crkve za ukupnost života često se onda uzimala kao poligon za preziranje ovozemaljskog života, no ne radi se o tome. Radi se o tome da Crkva želi naglasiti kontinuitet i cilj života, a ne odvojiti vrijednosno i konceptualno sadašnji od budućeg života. Krivo je tako davati preveliku važnost okolnostima ovoga života kao da sve ovisi o tome što smo ovdje postigli i kao da ovdje sve završava, ali krivo je i davati premalu važnost stvarnostima ovoga života na račun nečega što će tek doći.

No koliko god se vjernike optuživalo za prenaglašeno gledanje u vječnost, stvarnost je zapravo takva da većina ljudi, među njima i vjernika, zapravo prenaglašeno gleda u ovaj život ovdje. Normalno je i logično da smo tužni prilikom nečije smrti, ipak je to neka vrsta rastanka, makar fizičkog, i zbog našeg nagnuća životu općenito svaka smrt nam je teška. No ako pogledamo izjave i stavove vjernika u trenutcima nečije smrti, one se uglavnom sastoje od žaljenja za (prerano) prekinutim životom, mogućnostima, planovima, ostavljenim stvarima i projektima. Iz ljudske perspektive šteta je što je sveta Mala Terezija umrla tako mlada, što joj je život prekinut, dobro je što je u raju, ali loše je što je možda još neke stvari ostavila nedovršenima i život tobože neispunjenim. Bude nam uvijek žao prekinutog života, ali to je ono što mi vidimo iz naše perspektive – kraj. Crkva to oduvijek zove prijelaz. Molimo za one koji su prešli s ovoga svijeta Ocu. Prijeći s ovoga svijeta Ocu. Jesmo li zaista svjesni da je smrt odlazak Ocu? I što to zaista znači? Odlazak vječnoj i savršenoj Ljubavi. U susretu s Ocem vjerojatno ovozemaljske stvari nemaju jednaku važnost, težinu i perspektivu kakvu im mi pridajemo. Iz perspektive vječnosti i onih koji su umrli vjerojatno nema previše žaljenja za onim što su ovdje eventualno ostavili. Iz perspektive povjerenja u Oca i kontinuiteta našeg života, taj prijelaz je vjerojatno ujednačeniji nego što se nama iz zemaljske perspektive čini.

Zar bi nas dobri Otac naprasno oteo iz našeg života? Zar odlazimo prije nego što Otac to dopusti? Zar je sveta Mala Terezija kažnjena kratkim životom? Ili je po smrti otišla na neko lošije mjesto? Iako smo vjernici, tuga i žaljenje za ovozemaljskim gubitkom ponekad nas zaslijepe, ali baš zato nam Crkva blagdanima i spomendanima svetaca stalno naglašava općinstvo svetih, cjelinu života. Molitva Crkve u Misi ističe da naš život ne prestaje nego se mijenja. Svece obično slavimo na dan njihove fizičke smrti. Crkva ulaže jako puno energije u to da nam pokaže kako smrt nije kraj i da prijelaz nije tragedija, kako je život cjelina i kako se u punini nastavlja tek nakon groba, kako je moguće zadržati zajedništvo i ljubav s onima koji su prešli k Ocu, kako je gubitak zapravo minimalan. Zapitajmo se kod nekih svojih izjava i stavova u susretu sa smrću, u kakvog zaista Boga mi vjerujemo i u kakav slijed i povezanost ovog i budućeg života vjerujemo.