Bliže Tebi – Rekapitulacija

Kraj kalendarske godine često je opterećen odlukama, planovima, retrospektivama, obračunima i sve u svemu raznim sažimanjima, a pritom i nekom nervozom ili pritiskom koji si najčešće sami stvaramo Ako bolje promotrimo kraj kalendarske godine poprilično je umjetan i provizoran, no ipak privlači našu pažnju i naše mentalne i emocionalne resurse. Zašto je tome tako? Potreban nam je doduše neki razdjelnik vremena i neki orijentir, dobro je tu i tamo rekapitulirati stvari i voditi evidenciju, ali je li način na koji tome pristupamo uvijek ispravan?  Često u svojim analizama pokušavamo sve kvantificirati i sve evaluirati, sve imati pod kontrolom, svemu dati na važnosti, sve precizno izvagati, i dobro i zlo, kao da imaju istu težinu i kao da su jednako važni. Nikako ne treba umjetno umanjivati zlo, ali je li naš pristup dobru i zlu uvijek objektivan? Je li ono što se nama čini kao objektivan omjer zaista takvo? Jesu li dobro i zlo jednako važni i jednake težine? Kad analiziramo život i stvari trebaju li i dobro i zlo dobiti jednako vrijeme i pažnju? Neki će reći da je zlo veće, jače, razornije i važnije. Neki se samo na zlo usmjeravaju i samo zlo gledaju i vide. Imamo svi vjerojatno takvih ljudi u svojoj okolini, a koliko su nam dragi i ugodni možemo sami procijeniti. No, ipak se ulovimo da u vlastitom životu puno više ili previše gledamo u zlo nego u dobro, možda nekada i nesvjesno, ali često se ispostavi da je tako.  Pixabay Na primjeru ove ili prošle godine sigurno ćemo pogledati unazad i reći da je bilo teško, što vjerojatno objektivno i je, te se uvijek nadamo i čestitamo si želeći bolju godinu od one koju ispraćamo. Uvijek nam nešto nije odgovaralo, bila je kriza, bile su prepreke, nemogućnosti, politika nije valjala, sad imamo i pandemiju za kriviti, bili smo bolesni, ljudi oko nas su bili bolesni, u teškoćama, u borbama, bilo je puno toga što nam se nije sviđalo i za što bismo radije da je bilo drugačije i da nas nije sprječavalo. Često nedostatak dobrog i lijepog, pa i samu svoju nepostojanost da se ponašamo bolje i kvalitetnije pripisujemo preprekama, nemogućnosti, okolnostima i raznim 'zlima' koja su nas snašla. Takav je jednostavno život, tako nam je svima, nađemo se prečesto u 'vlakiću vječnog žaljenja i sažalijevanja'.  Unatoč tome, kada pogledamo unatrag, dalje unatrag od onoga što nas trenutačno pritišće i opterećuje i kada izvučemo sjećanje ili fotografiju ili poznanika iz prošlih dana čega se najčešće sjećamo, što je ono što ostaje? Ako je i bilo teško, ako je i bilo zla, ono dugoročno nikako ne dolazi u prvi plan. Ne treba umanjivati posljedice ozbiljnih trauma koje one ostavljaju u našim životima nažalost, ali ako općenito pogledamo u našim sjećanjima najdulje živi dobro, čak i iz loših vremena. Svaka starija osoba reći će da je prije bilo bolje, ne zato jer je zaista bilo bolje (možda u nekim aspektima je dok u drugima nije, takva je cijela povijest, nema idealnog razdoblja), već zato što se njihovo 'bolje' temelji na dobru koje pamte. Ne moramo ići daleko tražiti tu istinu, jer i kod sebe samih možemo naći dulji rok trajanja dobra nego zla, čak kroz odmak možemo često prepoznati da su i neke stvari koje nismo takvima doživljavali ili koje nismo znali cijeniti na račun gledanja u neko zlo, bile zapravo dobre.  Pixabay Imaju li onda zlo i dobro jednaku težinu i treba li im davati jednaku pažnju kod rekapitulacije? Je li opravdano da uvijek gledamo u neko trenutačno zlo i žalimo se te time sprečavamo dobro koje smo mogli živjeti i podržati? Je li opravdano reći da je ova godina bila samo teška, zla i opterećujuća? Je li sve u njoj bilo takvo? Zaslužuje li ono što je bilo loše prednost pred drugim stvarima? Je li zlo u dugoročnoj perspektivi važnije do dobra da bi se isplatilo u njega zagledati? Imamo li za što biti zahvalni? Što će živjeti u Raju jednog dana kad sve prođe, ono što je bilo dobro ili ono što je bilo zlo? U što se isplati ulagati i čemu se isplati davati pažnju?