Bliže Tebi - Sakramenti

Vrijeme nakon Uskrsa vrijeme je podjele sakramenta, osobito prve svete pričesti i svete potvrde…

Podjela sakramenata općenito, a osobito inicijacije, nešto je što se najčešće u župama odvija rutinski. Naizgled se ništa spektakularno niti ne događa jer su sami sakramenti u svojoj vanjskoj formi dosta jednostavni. Ponekad se može činiti da podjeljivali sakramente ili ne, nema puno razlike osim vanjske ceremonije. Možda znamo s vjeronauka da su sakramenti nešto posebno, ali njihov realan efekt rijetko uviđamo opipljivo, na nama očekivan način. Jedino naša vjera i znanje da je sakrament vidljivi znak nevidljive Božje milosti ponekad nas drži u uvjerenju da činimo nešto važno i nešto što ima smisla. No, prije i poslije primanja sakramenata ovaj svijet i život nam se uglavnom čini jednako običnim. Općenito smo uvjerenja da nema gotovo ništa izvanrednog u svakodnevici, u ovome svijetu. Ne razumijemo kako sve funkcionira, ali ishodi su nam jasni, uza svu svoju prirodnu čudesnost svijet i život su nam uglavnom dosta predvidljivi sa svojim ishodima i ograničenjima. Gdje je onda Bog kojeg tako često primamo u sakramentima i gdje su ta obećanja koja sakramenti donose?

Foto: Pixabay

Skloni smo na spomen Božje prisutnosti odmah očekivati silne i izvanredne znakove, ali ako se prisjetimo Biblija i povijest spasenja nas redovito uče da se objava Božja ne odvija na nekom izvanrednom mjestu, u nekim nadzemaljskim uvjetima. Bog često odabire najobičnije situacije, najneprivlačnija mjesta u ovome svijetu da nam pokaže nešto neobično. U knjizi Izlaska na samom početku pred nas se stavlja Mojsije, koji tada još nije nitko poznat, stado i pustinja. Surova i obična stvarnost ovoga svijeta. Zatim grm koji ne izgara. Običan grm, ali ne izgara. Ne izgara jer je dotaknut nečim drugim, nečim izvanrednim. Iz tog grma, iz tog spoja običnosti i neobičnosti dolazi objava Božja: „Ja sam koji jesam“, što znači 'ja sam onaj koji je prisutan, koji je ovdje'. Ne objavljuje se Bog kao netko kome mi trebamo doći u neke nadzemaljske sfere, nego kao onaj koji dolazi k nama, u ovaj običan svijet, u naš običan život, u neimpresivan krajolik našeg okruženja, u običnost i mukotrpnost naših uobičajenih životnih aktivnosti. Dakle, Duh Sveti, prisutnost Božja, po sakramentima je ovdje. A gdje je taj 'ovdje'? Na svakom mjestu gdje smo mi, bilo gdje u stvorenom svijetu. Duh Sveti može zahvatiti bilo što i kroz to se očitovati.

Foto: Pixabay

Iako je silan, nemojmo tražiti Boga dalekog i izvanrednog, dopustimo mu da nam se objavi ovdje gdje smo sada i da ispuni svoje naume s nama, makar nam se činilo da smo nedostojni i da se zadatak čini pretežak, a naša situacija ili čak naša duša previše obična i previše pusta da bi se nešto moglo promijeniti. Ponekad je put do ispunjenja Božjih obećanja koja zvuče ambiciozno i koja jesu izvanredna, dugačak i kompliciran, ali sve počinje jednim 'evo me' kada naslutimo da nam je nešto izvanredno nadohvat ruke, da dolazi u naš svijet, da se nudi, makar se činilo nemogućim. Jesmo li svjesni da Duh Sveti zaista može zahvatiti i 'obične' stvari u našem životu, da obično može učiniti znakom svoje prisutnosti? Jesmo li se sjetili, nakon primanja sakramenata dopustiti Duhu Svetom da djeluje i u našem 'običnom' životu? On dolazi i želi, na nama je da reagiramo. Iako je inicijativa Božja, sakramenti su dvosmjeran put, traže i našu otvorenost.

Foto: Pixabay

No zašto Duh Sveti to čini? Zašto nam Duh Sveti prilazi i na taj način djeluje prema nama? Duh Sveti nam sam daje razloge i objašnjenje svog ponašanja: 'Ti si sin moj/kći moja ljubljena, u tebi mi sva milina' (usp. Mk 1, 11). To je u punini objavljeno nad Isusom, ali vrijedi za svakoga od nas. Duh Sveti u nama nalazi izvor svoje radosti. Možemo li to uopće shvatiti i prihvatiti, da Bog koji je svemoguć i kojemu ništa ne treba, koji uzdržava svemir, u nama ovakvima kakvi jesmo nalazi svoju radost, želi nam dati od svoje punine, od svoga života. Teško je to prihvatiti, onaj slomljeni dio nas bi možda najradije da to nije istina, ali po Isusu nam Duh sam svjedoči da je zaista tako, baš tako. U Isusu, u sakramentima, se očituje Božja ljubav prema nama, prema svakome od nas, a sve što Duh govori istina je. Jesmo li zaista spremni prihvatiti tu istinu da nam se Bog raduje, da dolazi, da nam se daruje i da nam želi dobro? Jesmo li spremni živjeti kao oni nad kojima je Duh Sveti, sila koja uzdržava i oblikuje svemir, potvrdio svoju prisutnost i pozvao nas na više? Jesmo li spremni prihvatiti i vidjeti posljedice toga?

Povezani članci
or

For faster login or register use your social account.

Connect with Facebook