Zašto smo prisiljeni nositi svoje križeve, zašto tuđe?
Šimun vjerojatno cijelim putem nije znao što radi, čiji križ pomaže nositi i zašto zapravo Isusa razapinju... ali Bogu je bio važan, Isusu je bio važan...
Isus prima na se križ. Možemo taj čin promatrati kao Isusov herojski pristanak na muku poradi nas, a možemo promatrati i Isusovu ljudsku stranu koja je u Maslinskom vrtu molila i nadala se da ga možda taj križ ipak mimoiđe. Možemo promatrati Isusa kako hrabro prima križ i vojnike kako mu taj križ nameću, oboje je točno. Tako je i u našem životu, svjesni smo da su križevi na ovome svijetu neizbježni. Ponekad smo hrabri i neke križeve rado prihvaćamo jer znamo da su ispravan put, makar i težak, da donose neko dobro, a neke križeve osjećamo kao nametnute i kao da nas beskrajno pritišću i, kad bismo mogli, najradije bismo se tih križeva riješili. Život je prepun jednih i drugih trenutaka i ponekad se čini još kompliciraniji kada u to ubrojimo i druge ljude oko nas.
Foto: Pixabay
Drugi. Jesu nam drugi blagoslov ili opterećenje? Njihova briga, njihove emocije, njihovo pitanje za nas, njihova zabrinutost, njihova pogođenost, njihova prisutnost... često nam je dosta drugih, brige za druge i obzira za druge. Pa još kad im pomognemo i trudimo se, a oni na kraju budu samo opterećenje ili nas ne poštuju ili još nešto žele od nas i budu nam zaista teški. Ponekad nam drugi budu do te mjere naporni da poželimo živjeti sami, daleko od svih, ne treba nam nitko. S druge strane, bude nam drago i blagotvorno kad imamo oko sebe druge, kad imamo nekoga tko nam pomogne kad treba, kome mi možemo pomoći, tko se brine, kome je stalo, s kim možemo podijeliti tuge i radosti, tko će nas podržati. Drugi – vječita dilema i nesigurnost.
Foto: Pixabay
Ponekad se nađemo i u situacijama u kojima ne možemo bez drugih i strašno je ponekad osjećati takvu bespomoćnost. Najradije bismo sve sami riješili i sve sami postigli, to nam se čini kao dobro mjerilo naše sposobnosti. Situacije u kojima smo bili prisiljeni tražiti i prihvatiti pomoć ponekad nam vrijeđaju ego, nekad s razlogom, nekad bez razloga. Ponekad smo bili prisiljeni prihvatiti pomoć nakon vlastitih neuspjeha i možda smo zbog toga bili optuženi za nesposobnost, ponekad ta pomoć nije bila adekvatna pa se sada bojimo svih ljudi i svake druge pomoći. Ponekad pak ne znamo potražiti ni prihvatiti opravdanu pomoć te ljude koji se za nas brinu doživljavamo kao neprijatelje, imamo manji učinak zbog svoje tvrdoglavosti i poticaja da sve rješavamo sami, na svoje načine. Znati živjeti s ljudima, znati prihvatiti pomoć, znati surađivati – prava je milost; znati biti zahvalan za pomoć, također.
Važno je da druge koji nam mogu pomoći naučimo promatrati kao Božji dar, a ne kao kaznu za svoju nesposobnost. Priznati da ne možemo sami i da nam je potrebna pomoć ponekad podjednako boli. No treba imati na umu da sve naše muke s drugima i s nama samima Bogu nisu prošle nezapažene jer i Isus je na svom životnom i osobito križnom putu trebao pomoć. Predajmo mu sve naše muke s doživljavanjem drugih i, promatrajući i njegov križni put, dopustimo da nas po svome svetome križu otkupi.
Foto: Wikipedia
U evanđelju također jasno piše da su Šimuna Cirenca prisilili da Isusu pomogne nositi križ. On je bio prolaznik koji je dolazio s polja, išao je svojim putem, imao je svoje planove, kako i zašto su baš njega odabrali, ne znamo, je li im se učinio dovoljno jak ili su ga samo prvoga ugledali, ne znamo. Zašto smo se i mi našli u nekim situacijama, ne znamo. Zašto smo mi prisiljeni nositi neke križeve i tuđe križeve? Nekad nam se čini nasumično, besmisleno i prisilno, čini se da nije fer. Čije smo sve križeve i mi prisiljeni nositi? Onih koje nismo birali, koje nismo htjeli, kojima se nismo nadali. Obiteljske. Ljudi iz okoline, ljudi koji su sami po sebi križ. Zašto smo baš tu? Sigurno smo se to mnogo puta pitali. Šimun vjerojatno cijelim putem nije znao što radi, čiji križ pomaže nositi i zašto zapravo Isusa razapinju, možda je bio i ljut i frustriran što su baš njega na to prisilili. Ali Bogu je bio važan, Isusu je bio važan.
Foto: Pixabay
Isus svojim ljudskim snagama nije mogao sam nositi križ do kraja križnog puta. Njegovi mučitelji nisu bili sućutni i vjerojatno su nekoga prisilili da mu pomogne tek kad je bilo očigledno da on to više ne može sam, a to je prema tradiciji na 5. postaji, na trećini križnog puta Isus više nije mogao. Oko nas su ljudi slabiji od Isusa. Bogu smo važni da nešto ponesemo. Da je Šimun znao što uistinu radi, vjerojatno se ne bi bio bunio, da mi znamo zašto smo zapravo na nekim mjestima, vjerojatno bismo se manje bunili, a više Bogu stavljali na raspolaganje da preko nas djeluje. Pomolimo se riječima svetog Franje Asiškog: Svevišnji, dični Bože, rasvijetli tmine naših srdaca, daj nam pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav, razum i spoznaju, Gospodine, da izvršimo tvoju svetu i istinsku volju!