Askeza i siromaštvo koje je sveti Franjo živio i zagovarao nisu bili čin divljeg radikalizma koji je sam sebi svrha ili čin Božje prisile, nego čin oslobađanja i jednostavnosti kako bi se ono što se proživljava moglo proživjeti iskreno i u potpunosti...
Sveti Franjo svetac je poznat po svojoj jednostavnosti i siromaštvu. Nama se ta jednostavnost i siromaštvo, s obzirom na naš svijet i na naš način života, danas mogu ponekad činiti stranima, čudnima ili pretjeranima, no možda nam se češće čine zapravo zastrašujućima. Živjeti kao sveti Franjo bilo bi zaista strašno – nemati gotovo ništa, štoviše ne težiti ni za čim i ne htjeti imati ništa zvuči suprotno onome kako smo mi kao bića na ovome svijetu ustrojeni.
U našem svijetu vrijede suprotna pravila: važno je imati, osigurati se, prikupiti i zaštititi se. Ti su porivi donekle i prirodni, razvili su se u prirodnoj potrebi za opstankom. Vidimo da se gotovo svaka vrsta u živom svijetu tako ponaša te da se u okviru svojih mogućnosti i svojih instinkata nastoji osigurati od oskudice i zaštititi od nepovoljnih vanjskih utjecaja i od neprijatelja. Kod nas ljudi to na mnogo razina postaje daleko složenije te nam se zato na prvi pogled mentalitet i ponašanje svetog Franje čine suprotni svakoj logici, pa i suprotni svakom razboru. Mislili su to za njega i njegovi suvremenici, mislili su tako i oni dobri, razboriti i iskreni vjernici koji su živjeli redovništvo i duhovnost onako kako je to tada, u to doba, bilo uvriježeno i prihvaćeno; ni oni ga nisu mogli razumjeti. I dan-danas mi svetog Franju teško razumijemo i kao vjernici, a još ga teže razumije „vanjski“ svijet, stoga sveti Franjo često ostaje samo lijepa, ali zanesenjačka i nerealna figura. Je li sveti Franjo bio nepotrebno radikalan ili Bog od nas zbilja traži tako radikalna odricanja s obzirom na to da svetog Franju slavimo kao zaista velikog sveca?
Foto: Maja Vidović
Ne radi se toliko o odricanju koje nam u slučaju svetog Franje na prvi pogled privlači pažnju. Nikada u povijesti ispravne kršćanske duhovnosti nije se tražilo odricanje radi odricanja niti se odricanje smatralo krajnjim ciljem ili natjecanjem sa samim sobom, drugima ili Bogom. Kod svakog ispravnog odnosa prema odricanju, odricanje je samo vanjska i vidljiva posljedica nečeg sasvim drugog. Jedna od opasnosti obilja svih vrsta jest inflacija vrijednosti. Svatko tko je preplavljen sadržajima, materijalnim ili nematerijalnim, ne može te sadržaje dobro razabirati. Psihološki ustroj i kapacitet ljudske osobe ne omogućuju primjereno opažanje i obradu velikog broja podražaja istodobno. Razumom možemo mnogo i možemo se nositi s kompleksnim pojmovima i zadacima, ali naša pozornost može se odjednom fokusirati na samo ograničen broj stvari. Da bismo se nosili s kompleksnošću svijeta, naš kognitivni sustav nastoji skratiti puteve obrade informacija i pronaći načine bržeg i lakšeg kretanja svijetom pojmova. Taj proces neizbježno uključuje gubitke, slično kao što i kompresija dokumenata u kompjutorskom svijetu nužno uključuje gubitke informacija – zadržava se cjelina, ali se gube detalji i nijanse. Makar je taj proces veoma koristan, ako ga moramo često primjenjivati, izgubit ćemo osjećaj za vrijednost pojma.
Foto: Maja Vidović
Sitan, ali značajan primjer inflacije pojmova, do koje dolazi zbog velike izloženosti mnoštvu sadržaja, možemo zamijetiti i u vlastitom i tuđem govoru na naizgled bezazlenom primjeru. Koliko puta u svakodnevnom govoru kažemo da je nešto strašno, užasno, katastrofalno, da nešto obožavamo i tomu slično, a da pri tom uopće ne razmišljamo o stvarnom značenju i težini tih riječi. Još je gore ako odemo u svijet medija koji vrvi vijestima o ekskluzivnim, šokantnim, skandaloznim, apokaliptičnim događajima… Nakon nekog vremena shvatimo i sami da je u obilju takva sadržaja i takva govora zaista došlo do inflacije te da ti izrazi prenose slaba ili nikakva značenja, da ni mi sami, služeći se njima, o njima zapravo ni ne razmišljamo. Kada bismo zastali i zaista razmislili o stvarnom značenju tih riječi, opreznije bismo se njima koristili. Kada bismo manje govorili, manje se okruživali kojekakvim sadržajima, podražajima i doživljajima, vjerojatno bismo stvari znali bolje i primjerenije nazvati. Jasnije bismo proživljavali i procjenjivali doživljeno, naše bi iskustvo bilo čišće, a naš doživljaj i govor iskreniji; ne bismo se natjecali sami sa sobom i s drugima u tome da im prenesemo što jači dojam ili da naš dojam bude jači od njihova niti da u kaosu vlastitih dojmova proguramo „pobjednika“. To je donekle i svrha iskrene duhovnosti: da jasnije vidimo, da bolje procjenjujemo, da kvalitetnije vrednujemo te da živimo u istini bez „dodataka“ i „pojačivača okusa“.
Foto: Maja Vidović
Askeza i siromaštvo koje je sveti Franjo živio i zagovarao nisu bili čin divljeg radikalizma koji je sam sebi svrha ili čin Božje prisile, nego čin oslobađanja i jednostavnosti kako bi se ono što se proživljava moglo proživjeti iskreno i u potpunosti. Sveti Franjo shvatio je što je bitno i htio je to bitno što jasnije vidjeti i što iskrenije proživljavati, htio je od toga odmaknuti sve distrakcije. Često i pojmove kao što su Bog, ljubav, istina, rana, patnja i druge, pojmove koji bi nam, osobito u kršćanstvu, trebali snažno progovarati, mi zapravo i ne razumijemo niti ih doživljavamo u potpunosti jer smo zatrpani površnim analizama i prepuni drugih stvari i podražaja. Zato nam se i sveti Franjo možda čini previše emotivnim i previše naivnim kada govori o Bogu i svijetu. Zato smo tako daleko od Franje koji je na svoje tijelo primio rane Kristove koliko god možda tvrdili da želimo biti što više duhovni i što bliže Bogu.
Foto: Maja Vidović
Sveti Franjo primio je rane Kristove na svojem tijelu prije svega zato što je bio u stanju dobro i jasno razumjeti i proživjeti što znači riječ rana, a zatim što znači gledati Boga ranjenog. Sveti Franjo mogao je jasno tvrditi da je Bog sve dobro jer je znao doživjeti, čuti i razumjeti pojam Boga, pojam preko kojega mi, možda i unatoč tome što smo vjernici, često olako prelazimo i olako se prema njemu odnosimo, a ponekad se njime i olako „razbacujemo“. Možda se iz te perspektive Franjina ljubav prema sveopćem siromaštvu i jednostavnosti i ne čini toliko pretjerana, kruta i zastrašujuća, možda se čini više oslobađajuća i pozivajuća.