Bliže Tebi – Svetost

Danas na blagdan Svih Svetih donosimo vam promišljanje o svetosti… Kad se kaže svetac, svetica, svetost ili svet koja je naša prva asocijacija? Postoji više vrsta asocijacija i reakcija koji taj pojam izaziva kod ljudi, vjerojatno smo se s mnogima već susreli, a i sami imamo neko svoje gledanje na svetost. Osobito uz blagdan Svih svetih dobro je provjeriti kako doživljavamo svetost i što ona za nas osobno znači, gdje nailazimo na poteškoće u odnosu na nju i kako ih rješavamo. Svetost je jedan od ključnih pojmova u kršćanstvu, važno je kako razumijemo svetost i kako se odnosimo prema njoj.  Francuski pisac, franjevac Eloi Leclerc ovako je definirao svetost:  'Svetost nije neko ispunjenje sebe, ni neka punina koju stječemo. Ona je u prvome redu praznina koju otkrivamo, koju prihvaćamo i koju će Bog ispuniti u onoj mjeri u kojoj se otvorimo njegovoj punini.' Pexels Kako nam se čini takva definicija svetosti? Je li u skladu s našim dosadašnjim iskustvima i nastojanjima? Jesmo li svjesni da svetost nije naš projekt već da je to Božji projekt? Je li nam jasno da svojim silama, nastojanjima i naporima nikada ne možemo postati sveti ili još uvijek barem potajno i povremeno pokušavamo impresionirati Boga time kako smo sveti i poslušni po vlastitom trudu? Bog traži našu suradnju, no autor svetosti je Bog, autor svake svetosti pa i one u nama, nema svetosti izvan Boga pa makar ona bila i usmjerena prema Bogu. Ako naši napori da postanemo sveti izazivaju umor i pretjerani napor u nama onda je to jasan znak i pokazatelj da radimo nešto na svoju ruku makar i s dobrom namjerom. Mnogi ljudi odustaju od pomisli na svetost upravo zato jer im se ta planina čini previsoka za popeti se na nju, neki odustaju i samim pogledom na nju, a drugi odustaju jer su se putem umorili.  Ta planina zaista jest previsoka za ljude, samim time što je svetost nešto što nadilazi čovjeka. Svetost zahtijeva od čovjeka nadljudske stvari, neki sveci su zaista i činili nadljudske stvari – nadljudski su opraštali, nadljudski su se zalagali, nadljudski su ostavljali sigurnost materijalnog, nadljudski su davali svoj život. Ne možemo nadljudske stvari postizati svojim silama, niti je moguće, niti bi bilo fer od Boga tako nešto od nas tražiti, a  On to i ne traži. Previše nas još uvijek misli da je osobito naša svetost naš projekt u kojem će Bog surađivati ako vidi da smo se puno trudili, ali zapravo svetost je Božji projekt u kojem mi trebamo samo surađivati svojom otvorenošću.  Pexels Zato su sveci i teške situacije zadivljujuće lako podnosili, zato su sveci bili radosni, jer pritisak nije bio na njima, jer je glavnu riječ vodio Bog. Oslobađajuća je takva vrsta svetosti, ali nažalost čini se iz prakse dosta rijetka. Naše 'svetosti' su uglavnom opterećene time da vršimo pritisak na sebe ili na druge da se moramo utrpati u neke kategorije, neke svetosti koju smo si sami zamislili ili neke svetosti koju smo negdje vidjeli ili pak neke za koju su nam rekli da je uzor. Nema išta loše u uzorima, ali je li nam jasno da Bog od nas traži novu, jasnu i slobodnu svetost u suradnji s njim? Kako ćemo ikada postići išta novo ako nam je granica nešto što je netko već postigao? Uzori su svakako tu da nas nadahnjuju, ali samo Bog je mjera svetosti. Bog traži našu slobodu da u nama izvede svoja velika djela, kako god on htio, poznatim ili nepoznatim metodama, sličnim drugima ili ne. Kažu obično za svece da su to ljudi bliže Bogu, ali nisu bliže Bogu jer su se sami do njega popeli, nego zato jer su Bogu više dopustili da im se približi. A kome mi pripisujemo svoju svetost, sebi ili Bogu?