Opće je poznato da kršćani vjeruju u jednog trojedinog Boga. Jedan je Bog, a tri su Božanske osobe. Malo koga ćemo, čak i među ateistima te pripadnicima drugih vjera, naći tko ne zna ponoviti tu istinu kršćanske vjere, bez obzira što o njoj mislili...
Udžbenik iz teologije konstatira kako se ta dogma i rečenica među vjernicima često jasno i točno ispovijeda, ali vrlo slabo razumije. Nerazumijevanje istine o Božjoj trojedinosti i nije nešto što možemo smatrati tako neshvatljivim jer i sam sveti Augustin, koji je napisao opsežne i neke od najboljih misli o Presvetom Trojstvu, na kraju je konstatirao kako je sve što znamo i možemo o tome reći poput pokušaja ulijevanja cijelog mora u malu rupicu u pijesku.
Foto: Pixabay
Cijela Božja opstojnost i bit nešto je što nas višestruko nadilazi, što višestruko prelazi sve naše pojmove i mogućnosti zahvaćanja i razumijevanja. Logično je da je tako. Da je nešto drugačije, ne bi odgovaralo pojmu. Sveti Augustin također kaže da ako smo u stanju to potpuno razumjeti, u potpunosti obuhvatiti svojim umom onda to zasigurno nije Bog, jer sam pojam Boga, sama logička definicija pojma 'Bog' podrazumijeva da nužno nadilazi nas i naš um, kao i naše razumijevanje. Ako nas ne nadilazi znači da nije veći od nas, a ako nije veći od nas znači da nije Bog u punom smislu pojma. No, potrebno je ponovo naglasiti kako iz kršćanske perspektive izjava o tome da Boga nikada nećemo moći shvatiti te da je naše znanje o njemu oskudno i naši pokušaji da ga objasnimo manjkavi nije pesimistična izjava, već naprotiv vrlo optimistična. Što je more veće to ga je teže i uzaludnije pokušati zagrabiti, ali što je veće ugodnije je za kupanje, istraživanje, život... Mi nismo pozvani da more, a tako niti Boga zahvatimo, omeđimo i strpamo u posudicu, već smo pozvani da more, usporedbe radi - i Boga, iskusimo, upoznamo, istražujemo, da živimo uz to more i na tom moru. Radi se o perspektivi. Onaj tko bi more htio posjedovati i omeđiti zauvijek je osuđen na frustraciju i pesimizam. Onaj tko u moru i s morem želi živjeti ne vidi nikakve nedostatke u činjenici da se more ne može posjedovati u potpunosti.
Foto: Pixabay
No ipak, kako bi se kvalitetno živjelo s morem i pored mora potrebno je i nužno, znati neke osnovne istine o moru. Tako je i s Bogom. Neke osnovne pojmove i odnose o Njemu moramo znati. Neki od njih su nam spoznatljivi našim razumom i dati su nam jer ih je važno znati. Trojstvo nam je objavljeno. Činjenica da je Bog trojstven izmiče ljudskom razumu. To je nešto što samim razmišljanjem i logičkim zaključcima ne možemo sami shvatiti, no ipak, s obzirom da nam je Bog to odlučio objaviti, mora da je važno. Zašto bi nam inače Bog objavljivao da je trojstven? To je ionako dovoljno zbunjujuće da bi vjerojatno bilo bolje i prešutjeti, osim ako je zaista važno.
Foto: Unsplash
Važno je. Jer Bog kakav je iznutra takav je i prema van. A prema van, to smo mi, to je sav svijet. Mi smo od Boga proizašli, a zadatak nam je da prema Bogu idemo, ne samo do Boga nego kod Boga, u Njegov unutarnji život. Važno je stoga znati nešto o tom unutarnjem životu, važno je da se ne zapletemo u svoje ideje i pojmove. Kad se kaže Bog pomislimo na monolitnu savršenu cjelinu. U zapadnoj kulturi najbolje je to sažeo Aristotel nazvavši Boga nepokretnim pokretačem i bio je u pravu. Logično je da bi Bog bio Bog On mora biti savršen, cjelovit, nepokretan, jer svako kretanje i razvoj pretpostavlja neki nesrazmjer između onoga što jest i što će tek biti kao bolje i savršenije. Jedan Bog, savršen, svet, cjelovit, nepomičan. Sve je to istina, ali kao što smo vidjeli i kroz povijest ta istina u ljudima ne izaziva samo dobre ideje o tome kako se približiti Bogu. Takva ideja Boga lako se može pretvoriti u rigidnost, u neplodno strahopoštovanje, u formalizam. Reći samo kako je Bog monolitni nepokretni pokretač, manjkava je. Bog jest punina savršenstva, ali važno je znati kako je ta punina u sebi zapravo dinamična. Savršenstvo je zapravo dinamika, odnos - savršenstvo odnosa. Savršenstvo ne znači statičnost, ne znači sterilnost, ne znači izolaciju. Spoznaja je to koja nam je izazovna, koja naoko prkosi sama sebi, no spoznaja je to koja nam je važna da bismo znali kako se usmjeriti u našim odnosima i u našem razumijevanju svijeta, jer naši pojmovi o savršenstvu najčešće uključuju kontrolu i nepromjenjivost kako bismo zadržali to nešto što smo nekako postigli ili instalirali. Mi bismo rado posložili figurice i onda ih zalijepili jer ne postoji bolji način da ih se posloži - pa tako i figuricu Boga. Činjenica kako je Bog u sebi trojstven, kako je u sebi dinamika i odnos te vječita novost u okviru savršenog bitka znači da se možemo na beskrajan broj različitih savršenih načina igrati sa savršenim figuricama. Nije li to definicija raja i nije li to Bog koji nas poziva na vječnu otvorenost novosti mogućeg Dobra već ovdje na zemlji?