Sljedeći tjedan počinje korizma. Korizma se, osobito tradicijski predstavlja kao ozbiljno vrijeme, vrijeme odricanja i pokore, vrijeme trpljenja i tuge…
U prošlosti u vrijeme korizme na sveopćoj društvenoj razini post je bio sveprisutan, a bilo kakva vrsta javnih proslava bila je odgođena do iza Uskrsa, korizma je tako javno obilježena kao vrijeme tuge i sumornosti, vrijeme razmatranja vlastitih grijeha i usmjerenosti na muku, patnju i kaznu za grijehe. Donedavno smo još bili u božićnom raspoloženju koje je poticalo radost, slavlje i dobro raspoloženje, ukrase i šarenilo, druženja i zabave, pa se postavlja pitanje koliki broj ljudi se zaista veseli korizmi kao takvoj, koja se predstavlja kao nešto potpuno drugačije od božićnog i adventskog ugođaja. Korizmu mnogi doživljavaju kao ono vrijeme koje treba ‘odraditi’ prije Uskrsa, mnogi se i trude iskoristiti ga za duhovnu korist, ali ponovno se nameće pitanje koliko se radujemo korizmi. Dakle, je li korizma zaista tužno vrijeme iako je sveprisutno njezino takvo predstavljanje i doživljavanje?
Foto: Pexels
Korizma je vrijeme sabiranja, a da bismo se mogli sabrati potrebno je zaista isključiti neke distrakcije kojima se okružujemo. Korizma je vrijeme razmatranja, a da bismo mogli nešto razmotriti potrebno je barem usporiti. Da bismo se sabrali je li potrebno biti tužan i sumoran? Da bismo razmatrali je li potrebno prisiljavati se na potpunu askezu? Više nego neka nametnuta tuga i sumornost korizma je prilika da sami odaberemo što ćemo oko sebe stišati, od čega ćemo se odmaknuti da bismo jasnije vidjeli sebe i druge, da bismo kvalitetnije čuli Boga. Tuga i sumornost, prisilna askeza nisu okolnosti koje nas dovode u pogodno stanje i raspoloženje za ozbiljna i zrela razmišljanja o sebi, životu, drugima, Bogu i svijetu, u najmanju ruku nam pri tome smetaju jer iako nam ugase jednu vrstu distrakcije, same po sebi postaju druga vrsta distrakcije i opterećenja.
Foto: Pixabay
Korizma zato nije prisilno tužno razdoblje u koje silom prilika ulazimo kako bismo barem malo radili na sebi. Korizma je vrijeme u kojem na sebi svojstven način trebamo pronaći put do iskrenije duhovnosti. Taj put je ozbiljan, možda zahtjeva i neka odricanja ili gašenja distrakcija da bismo uspjeli, ali tuga i sumornost nikada nisu bile niti će biti obilježje uspjele duhovnosti. Niti sam Isus ne povezuje post i odricanje sa dramatičnošću i sumornošću (Usp. Mt 6, 16-18.). Također, suprotno uvriježenom mišljenju to ne rade niti sveci, iako krajnje ozbiljni u svojoj duhovnosti, a ponekad i askezi, nikada nisu slovili za smrknute i tužne ljude, pa čak ni oni koji su se odricali vlastitog života, da jesu tko bi ih ikada htio slijediti? Povezivanje namjerne tuge i duhovnosti devijacija je, povezivanje korizme sa zabranama i sa umjetno propisanom sumornošću promašaj je poante. Korizma, iako možda vrijeme nekog izvanjskog odricanja, prvenstveno je vrijeme radosti što imamo priliku i poticaj pogledati dublje u sebe i što smo pozvani kročiti prema Uskrsu.
Foto: Pexels
Možda su za neke upravo tuga i pritisci koje si nameću u duhovnosti stvar koje se u korizmi trebaju odreći. Biti bliže Bogu i biti bliže istini znači biti bliže radosti, znači više onoga što nas čini boljim osobama i pristupačnijima svojim bližnjima, znači pronaći sebe, a ne izgubiti se u pokušajima da ispunimo neku normu. Vrijeme korizme je vrijeme korekcije, a ne samo vrijeme odricanja, nekome možda nedostaje radosti i mira pa je umjesto nametanja pokore potreban drugačiji pristup da se postigne ravnoteža i zdravlje u našem duhovnom životu. Iskoristimo ovo vrijeme pred korizmu da preispitamo stavove koje imamo o samoj korizmi i o metodama koje dovode do duhovnog rasta, kako bismo sebi i drugima mogli korisnije pristupiti i u korizmenom vremenu.