Obraćenje svetog Pavla kojeg se danas spominjemo, važan je i zanimljiv događaj. Sveti Pavao se nije obratio od nevjere k vjeri, on je naime bio vrlo revan i bogobojazan Židov koji je slijedio Zakon, a kršćane je progonio misleći da grubo krše židovsku religiju za koju je duboko vjerovao da je ispravna
Sveti Pavao je u svom obraćenju, u direktnoj Isusovoj objavi spoznao da Isus jest Gospodin, da jest Bog i da se sve što je Isus naučavao zaista poklapa sa svime onime što je židovska vjera do njegovog rođenja naviještala. Sveti Pavao, osim priznanja Isusa nije se imao naizgled od puno toga obratiti, pa ipak on se obratio i njegovo obraćenje slavimo kao zaseban i izrazito važan događaj. Spoznati da Isus Krist jest Gospodin zaista je velika i važna stvar i dostojna slavljenja, osobito za osobu poput svetog Pavla koja je toliko pridonijela formaciji kršćanske misli i vjere u ranim vremenima. No, nije se sveti Pavao trebao samo razumski obratiti od svoje zablude o Isusovom identitetu, ne slavimo samo to, njegovo obraćenje donijelo je mnogo širu promjenu bez koje puno toga što je njegova ostavština danas ne bi bilo moguće. Nešto u načinu na koji je sveti Pavao živio svoju vjeru prije obraćenja je također trebalo promijeniti.
Foto: Pixabay
Riječ obraćenje u svojem grčkom izvorniku označava okretanje od smjera kojim se prije išlo, odnosno nastojanje u radikalno drugačijem smjeru, a tragovi toga vide se i u hrvatskoj inačici te riječi. Ne odnosi se to samo na radikalno promijenjeno mišljenje o Isusovom božanstvu u odnosu na prijašnja stajališta, već se odnosi na ukupnu promjenu mentaliteta. Sveti Pavao i prije je bio vjernik, imao je mentalitet vjernika i to toliko izražen da je dobio mandat da može sankcionirati i progoniti one koji se nisu uklapali u taj mentalitet. No ipak sveti Pavao prije i poslije obraćenja bio je neprepoznatljiv, zaista je pošao u drugom smjeru. Kakav je to onda drugi smjer koji ne završava time da priznamo Isusa Bogom niti time da spremno slijedimo sva pravila koja vjera zahtjeva?
Foto: Pixabay
Iako je važno za temelje našeg vjerničkog života shvaćanje da je Bog zaista Bog i da je važno da slijedimo sve što nam on zapovijeda, nažalost suprotno uobičajenom mišljenju to nas samo po sebi ne čini dobrim vjernicima. Češće nego dobrim vjernicima, samo posjedovanje tog temelja čini nas militantnim vjernicima, kao što je to bio slučaj i kod svetog Pavla. Za potpunu i zaista plodonosnu vjeru potrebno je nešto više. Potrebna je unutarnja sloboda. Riječ sloboda je nešto što ljudi rijetko povezuju s vjerom i dobrim vjernicima, jer vjera nas najčešće na nešto obavezuje ili nam nešto brani. Kako bismo razumjeli poveznicu između vjere i slobode zaista nam je potrebno obraćenje kao što je bilo potrebno i svetom Pavlu koji je i sam ustvrdio: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ (Gal 5,1a)
Foto: Pixabay
Kakva je to sloboda koju je sveti Pavao pronašao i koju Krist donosi? Ne radi se samo o tome da priznajemo Isusa Gospodinom, ne radi se samo o tome da imamo mentalitet vjernika, radi se o tome da smo otvoreni Božjem djelovanju. Kako bismo bili otvoreni Božjem djelovanju koje je često suprotno od onoga što se nama čini očekivanim ili logičnim pa možda i jedinim mogućim, potrebno je da budemo slobodni od svojih očekivanja, od svojeg robovanja pravilima i našim shvaćanjima istih, da budemo nenavezani na ljude, stvari, događaje i načine. Mi ljudi volimo sigurnost onoga što nam se čini poznato, logično i važno, onoga ‘kako je uvijek bilo’ i onoga za što su nam rekli da je važno i da se oduvijek tako radilo. Paradoks je i što smo često skloni misliti da smo slobodni od negativnih utjecaja toga, i onda kada zaista nismo. Sveti Pavao je zasigurno i prije obraćenja mislio da je besprijekoran vjernik koji je otvoren svemu što se u njegovom shvaćanju ne protivi logici po kojoj je djelovao, a sam nije vidio da mu je logika kriva.
Foto: Pexels
Takvu slobodu koju donosi istinsko obraćenje i koja nas je kadra povesti na put svetosti mi sami sebi ne možemo proizvesti, jer ćemo ili odlutati u relativizam ili se zatvoriti u neki drugi kavez nakon što se iz jednog izbavimo, upravo zato i postoji toliko zastranjenja na vjerskim putevima. Takvu slobodu koja u sebi sadrži i odgovornost može nam dati samo Bog. Upravo u tome se nalazi istina o vjeri, istina koja govori da oslobođenje dolazi od ispravnog shvaćanja slobode koju nam Bog daje da ga možemo uvijek osluškivati i slijediti, pa i kada nas vodi izvan naših ustaljenih puteva. Unatoč tome, događa nam se da smatramo da će samo izvršavanje vjerskih zakona donijeti ‘podmirenje dugova’ i apsolutnu i potpunu ispravnost vjerničkog života, što nije uvijek istinito i točno. Provjerimo je li možda i nama potrebno obraćenje i promjena mentaliteta iako sebe smatramo dobrim vjernicima…