Sveti Toma apostol, čiji je spomendan bio jučer, poznat je kao nevjerni Toma…čak do te mjere da ćemo i u svakodnevnom govoru čuti da se nekoga tko nešto ne vjeruje ili je skeptičan prema nečemu naziva „nevjernim Tomom“ kako bismo dokazali ili pokazali da je bio u krivu što je sumnjao i nije vjerovao…
Tomi se spočitava nevjerovanje na riječ drugim apostolima kojima se ukazao uskrsli Isus dok Toma nije bio prisutan (Iv 20, 24-29). Ne ulazeći u razloge Tominog neprisustva o kojima možemo nagađati i kontemplirati, Toma na svjedočanstvo drugih apostola i onih koji su bili prisutni u trenutku kada je uskrsli Isus došao među njih ne vjeruje njihovim izvještajima i želi se sam uvjeriti u ono što mu drugi tvrde. Iz današnje, osobito vjerničke perspektive čini se zaista besmisleno sumnjati u Isusovo uskrsnuće i u svjedočanstvo apostola, ali prije nego što „optužimo“ Tomu za nelogično i nekolegijalno ponašanje bilo bi dobro pogledati njegove postupke iz onovremene perspektive.
Foto: Pixabay
Važno je primijetiti da iako su apostoli bili s Isusom tijekom njegovog javnog djelovanja, te su svjedočili mnogim čudesima, znamenjima i bili poučavani od samog Isusa, u više navrata, a pojačano u vrijeme muke i uskrsnuća, svi apostoli iskazuju nerazumijevanje i neshvaćanje Isusovog djelovanja i nauma. Na više mjesta u evanđeljima u uskrsnim izvještajima zapisano je kako apostoli nisu vjerovali ženama koje su im tvrdile da su Isusa susrele živog (Lk 24, 11), kao niti jedni drugima na ostale izvještaje o Isusovom uskrsnuću (Mk 16, 13), na taj slijed nadovezuje se i Tomina skepsa. Konačno su u prostoriji bili svi (osim Tome) i konačno su se nakon prvotne skepse osobno uvjerili u Isusovo uskrsnuće (svi osim Tome), a Tomu se jedinog do dana današnjeg uporno proziva za skepsu i nevjeru. No ako i taj slijed stavimo sa strane ostaje nam još zdravorazumsko-logička linija koju su svi slijedili, a vjerojatno i Toma samo nešto dulje od ostalih zbog izostanka osobnog iskustva.
Foto: Pixabay
Svi apostoli i Isusovi sljedbenici su vjerovali da je Isus poseban, tome su svjedočili, vjerovali su da je mesija – onaj koji treba spasiti Izrael, ali sama očekivanja o tome kakav će točno biti mesija i kako će on to spasiti Izrael bila su vrlo nejasna i široka. Neki su govorili o vojno-političkoj pobjedi, neki o vremenu općeg blagostanja, a nikome nije bilo logično niti opravdano ili prihvatljivo da mesija umre, osobito ne kao zločinac, obećavajućeg ali neispunjenog programa. Vrijeme Isusove muke i smrti izrazito je poražavajuće za sve koji su se u Isusa ikako uzdali, ispravno ili krivo. Isus je umro, tome su svjedočili. Svjedočili su njegovoj kapitulaciji pred mukom i njegovom ukopu, sve i ako su poput Petra vjerovali i izjavljivali da je on Sin Boga živoga (Mt 16, 16) nisu zaista mogli razumjeti što to u svojoj osnovi znači, osim činjenja čudesa na zemlji. Isus je na veliki petak za njih bio mrtav, jer je realno bio mrtav, tko god on bio ili tvrdio da je bio sada je bio mrtav, to i mi vjerujemo danas, to je istina kršćanske vjere, da je Isus zaista umro i bio pokopan.
Foto: Pixabay
Logički gledano bez ukupnog kršćanskog znanja o čijoj formaciji tek saznajemo iz izvještaja koji uključuju i Tominu skepsu, vjerovati da je netko koga smo jasno vidjeli mrtvog ipak živ i to potpuno u tijelu, a ne samo na neki simboličan ili djelomičan možda i 'božanski' način, čudno je i neutemeljeno. Toma stoga nije čudan niti nevjeran, Toma je logičan, dok su izvještaji koji do njega dolaze zapravo nevjerojatni i nelogični iako istiniti. Nadalje, Toma nije rekao da ne vjeruje nego da se želi i treba uvjeriti, ne odbacuje ideju već traži dokaz. Priča o 'nevjernom Tomi' tako zapravo nije priča o njegovoj nevjeri koju treba kritizirati i obilježiti ga, već je priča o svakom zdravom vjerničkom iskustvu. Vjera i duhovnost ponajprije je pitanje osobnog odnosa s Bogom, a zatim pitanje vjerovanja određenih istina. Kako bismo mogli ući i imati kvalitetan osobni odnos s bilo kim, pa i s Bogom važno je taj odnos stvoriti, važno je imati osobno iskustvo te osobe i s tom osobom, važno je uvjeriti se u istine i tvrdnje o toj osobi. Previše je ponekad naglaska na Tominu nevjeru u promatranju evanđeoskog izvještaja, a premalo se gleda na činjenicu da je Isus stvarno osobno pristupao svakome tko ga je u tom uskrsnom vremenu tražio i tko je tražio razumijevanje i razjašnjenje nastale situacije. Isus osobno dolazi i pokazuje se svakoj osobi, svakoj skupini, pa i Tomi naknadno nakon što je tražio i trebao uvjeriti se.
Foto: Pixabay
Bog ne uskraćuje iskustva i objašnjenja onima koji iskreno traže, a slika Tominog procesa slika je procesa koji svaki vjernik mora proći, svaki vjernik se mora osvjedočiti na neki način u ono što vjeruje. Nije dovoljno i nije opravdano da vjeruje samo na temelju tuđeg iskustva i tuđeg svjedočanstva. Tuđe svjedočanstvo može nam pomoći i može nas potaknuti na traženje osobnog iskustva, može nas pripremiti da otprilike znamo što možemo očekivati, ali kršćanski put je put dubokog osobnog iskustva i uvjerenja, na to nas poziva i sama Božja Riječ kada nas uvjerava: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“ (Ps 34, 9). Etiketiranje onih koji ne razumiju ono što mi vjerujemo bez da im se pružila jasna prigoda da se sa sadržajima naše vjere na osobnoj razini upoznaju, ne vodi nas nigdje. Molimo radije za prilike osobnog susreta s Gospodinom u kojem će nam on pokazati istinu o sebi.