Prije dva dana bio je blagdan svetog Petra i Pavla koji se smatraju istinskim velikanima i stupovima Crkve…
Apostolski prvaci smatraju se autoritetima i osobama od časti i integriteta. Oni to svakako i jesu, ali općenito u našem odnosu prema takvim osobama nažalost često činimo mentalne pogreške koje nas vode u frustraciju s nama samima ili s drugima. Osobe od časti i značaja često doživljavamo kao nepogrešive te se utroši dosta vremena i kateheza kako bi nam se skrenula pozornost na to da čak i ljudi poput svetog Petra i Pavla nisu bili savršeni i nepogrešivi. Osobito što se tiče svetog Petra, njegove mane i pogreške dobro su nam poznate i često isticane, no to kao da ima samo djelomični učinak jer skloni smo misliti sljedeće: sveti Petar je imao određenih realnih mana i učinio je određene realne pogreške, ali nakon što ih je shvatio i ispravio u nastavku svog života zasigurno je dalje bio besprijekoran, jer inače ne bi bio svet. Kao da postoji trenutak u ovozemaljskom životu iza kojeg više ne možemo pogriješiti već samo rasti ili trenutak iza kojeg naša ljudska nesavršenost postaje samo kozmetička. Naravno postoji trenutak obraćenja i spoznaje, no tu opet činimo pogrešku ako ne uspijevamo spojiti činjenicu da su sveci duhovno rasli i napredovali sa činjenicom da ih to nikako nije učinilo i slobodnim od grešaka i nedostataka u daljnjem životu.
Foto: Pixabay
u daljnjem životu. O svetome Petru imamo izvještaje duhovnog rasta, izvještaje o pogreškama i o svijetlim trenutcima kojima je pokazao da je nadišao prošle nesavršenosti. O svetome Pavlu imamo izvještaje o tome da je opasno bio u krivu, kao i cijeli proces njegova obraćenja i postajanja velikanom vjere i naučiteljstva. O drugim svecima često imamo slične izvještaje koji su ostali u tradiciji i došli do nas. Obično se radi o nekoj zabludi, lošem ponašanju i/ili grijehu, pa zatim procesu u kojem se ta greška ispravlja i svetac postaje uzor besprijekornosti. To svakako jest istinit put, ali tako iznesen zaista je previše pojednostavljen i manjkav. Naime i najdeblje knjige prepričane u nekoliko rečenica donose prejednostavne zaključke i izostavljaju ono što ih čini kvalitetnima i životnima, a likove slojevitima. Zasigurno bismo voljeli imati više informacija o svecima i drugim velikanima i važnim ličnostima, ali u velikom povijesnom dijelu postojanja Crkve nije bio običaj zapisivati više od onoga što je zaista bilo nužno. I dan danas se najviše prenosi i ponavlja samo ono što je na neki način bilo istaknuto i posebno, ali tim više moramo se potruditi da ne doživljavamo takve izolirane likove i događaje previše plošno, radi nas i našega duhovnog rasta i razumijevanja, ne radi njih.
Foto: Pixabay
Ljudi koji se trude na duhovnom putu vrlo lako upadnu u frustraciju susrećući se sa svojim stalnim nedostacima koji su im dobro poznati i sveprisutni, osobito u kontrastu sa naizgled savršenim i besprijekornim svecima čije svijetle i ispravljene trenutke jedine poznajemo. Oni sada u vječnosti zaista i jesu u savršenom stanju, oni zaista i jesu rasli kroz život i dosegnuli herojske razine kreposti, ali niti to ih nije oslobodilo od najobičnije ljudske posvemašnje nesavršenosti i potrebe za radom na sebi. To ih nije u potpunosti oslobodilo od njihovih osobina ličnosti, od pristranosti svojstvene ljudima i od pogrešaka i mana neke druge vrste, sve ako su i neke prijašnje herojski prerasli. Ono što ih je učinilo svetima je to da su bili spremni iskreno vidjeti i priznati svoje nedostatke i da su bili dovoljno otvoreni da ih Bog može voditi da duhovno rastu i sve više mu se približavaju. Ono što ih je učvrstilo na putu svetosti nije želja za dostizanjem nekih standarda nego želja da se što više približe i suobliče Bogu. Naša blizina Bogu je izvor naše savršenosti i ispunjenosti, a ne uspjeh našeg natjecanja s drugima. Molimo zagovor svetih Petra i Pavla na našem putu svetosti na kojem nam oni radije žele biti izvor podrške i razumijevanja našeg zajedničkog ljudskog iskustva, nego nedostižni savršeni velikani.