Početak jeseni često u ljudima budi nostalgiju, ako ni za čim drugim, onda makar za toplim i bezbrižnim ljetnim danima koji su netom završili
Bez obzira na to volimo li vrućine ili ih ne volimo, ima nešto u ljetu što ga čini bezbrižnim i neopterećenim, a upravo je to ono što svi volimo – osjećati se bezbrižno i neopterećeno. Mnogi ljudi osjećaj koji im izaziva sjećanje na ljeto povezuju s osjećajem koji im izaziva sjećanje na djetinjstvo, vjerojatno zbog iste lakoće i bezbrižnosti. Ljeti se mnoge stvari pobrinu same za sebe, a dok smo bili djeca, uvijek se netko brinuo za nas, osjećali smo se uglavnom sigurnima iako je možda bilo i nemalo poteškoća kao što i ljeto sa sobom donosi vrućine i pritisak. No taj osjećaj da smo ipak zbrinuti u pogledu mnogih stvari, pa i ako je to zahvaljujući odgovornosti i brizi nekog drugog, ono je što nam život čini lakšim i što nam lako nedostaje. S vremenom, osobito što se tiče djetinjstva, taj osjećaj izgubimo jer sve više mi postajemo oni od kojih se očekuje da se pobrinemo za sebe i sve je više stvari za koje se moramo brinuti, sve više prestajemo biti djeca i lako možemo vidjeti kako na neke ljude to ima poražavajući efekt, postanu previše odrasli, previše zabrinuti, previše opterećeni, previše ljudi vječite zime, pritisaka i poteškoća.
Foto: Pexels
U Bibliji jasno pred nama stoji zahtjev da uvijek budemo kao djeca (Mt 18, 3). Čini se da smo taj citat, koji nam je dobro poznat, a možda i drag, skloni ne shvaćati dovoljno ozbiljno i dovoljno jasno. Skloni smo ga smatrati pjesničkim izrazom i metaforom koje samo djelomično razumijemo, no zahtjev koji je u citatu izrečen to u sebi nikako nije. On je vrlo realan imperativ koji sa sobom nosi i ozbiljnu opomenu, samo što su naša shvaćanja djece i djetinjstva često djelomična i nepotpuna. Naime, kada se pomisli na djecu i djetinjstvo, obično mislimo na nezrelost koja ne priliči odraslim osobama, pa nam se i taj zahtjev možda čini pomalo neozbiljan. No zašto bismo tako mislili? Takav je pogled na cjelinu smisla zaista apsurdan i u svojoj je biti zapravo nezreo. Da bismo bolje razumjeli što se to točno od nas zahtijeva, treba dublje pogledati u pojam djetinjstva.
Foto: Pexels
Pojam djetinjstva izrazito je važan i naglašen u teološkom smislu. Samim krštenjem postajemo djeca Božja, ne samo načelno ili privremeno, nego zaista. Naš odnos prema Bogu trajan je odnos djetinjstva, samo što mi tako silno želimo biti odrasli, pa i pred Bogom, da ideje o djetinjstvu potiskujemo, zanemarujemo i iskrivljujemo, a onda se umorimo od vlastitih nastojanja jer u našoj prirodi nije ništa drugo nego da budemo djeca. Često i u duhovnosti želimo sebe dokazati i tražimo neke komplicirane načine mišljenja i ponašanja, a zaboravljamo da je naš temeljni identitet zapravo identitet djeteta i djetinjstva i da dalje od toga ne možemo niti trebamo ići.
Foto: Pexels
Postoji jako mnogo ljudi umornih od života, umornih od obaveza, umornih od svega što moraju nositi, ljudi koji misle da je djetinjstvo daleko iza njih i da se tamo nikada više ne mogu i ne smiju vratiti. No ispravna duhovnost govori nam drukčije, sam Bog nam govori drukčije, sveci nam govore drukčije... Put ispravne duhovnosti jest put ponovnog otkrivanja i življenja djetinjstva u svojoj biti, a to je razumijevanje činjenice da nije na nama da se brinemo te da unatoč obavezama koje sa zrelošću prirodno dolaze naš osjećaj da na nekome drugome leži odgovornost za stvari oko nas i nije pogrješan osjećaj, nego da zaista postoji Otac koji se brine i koji nas sam u to uvjerava (Mt 6, 26-34), a nama je da ostanemo u Božjoj blizini. Tko to uspije razumjeti može živjeti vječito djetinjstvo, vječito ljeto, već ovdje na zemlji i stostruko više u vječnosti na nebesima.
Foto: Pexels
O tome govore i stihovi francuskog franjevca i pisca E. Leclerca:
I vjerujem, da, vjerujem da ću jednog dana,
Tvog dana, o moj Bože,
Doći k tebi
Sa svim svojim posrtajima,
Sa svim svojim suzama na svojim rukama;
I s tim čudesnim srcem koje si nam ti dao,
Tim srcem prevelikim za nas
Jer je stvoreno za tebe.
Jednog dana ću doći
I ti ćeš na mom licu pročitati
Svu tjeskobu, sve borbe,
Sve gubitke na putovima slobode.
I vidjet ćeš sav moj grijeh.
Ali znam, o moj Bože,
Da to nije težak grijeh,
Kad je pred tobom.
Jer ljudi su ti
pred kojima sam grijehom ponižen.
Pred tobom je divno biti siromašan,
Jer to znači biti toliko ljubljen.
Jednog dana, tvog dana, o moj Bože,
Doći ću k tebi
I u silnoj eksploziji svog uskrsnuća
Znat ću napokon da si ti moja nježnost i moja sloboda.
Doći ću k tebi, o moj Bože,
I ti ćeš mi darovati svoje lice.
Doći ću k tebi sa svojim najluđim snom!
Donijet ću ti svijet na svojim rukama.
Doći ću k tebi i iz sveg glasa
Izvikivat ću ti svu istinu o životu na zemlji.
Kriknut ću ti krikom koji se izdiže iz dubina svih godina:
Oče, bio sam u napasti da budem odrastao čovjek,
A tvoje sam dijete.