Ivana Krstitelja slavimo kao Isusovog preteču, za njega je sam Isus potvrdio da je velik i važan. Njegovo navještenje je čudesno, njegovo rođenje je čudesno, njegov život je neobičan, njegov utjecaj velik, njegova uloga bitna…
Sve u vezi Ivana Krstitelja je posebno, neobično i važno. Često kada čujemo za nešto ili nekoga posebnog, neobičnog i važnog, nekoga tko je puno postigao, u svojim umovima to izjednačujemo s idealnim. Ne samo da idealiziramo neke neposredne osobine tih osoba ili njihove životne uvijete, već i poteškoće na koje su nailazili oni ili njihova okolina doživljavamo samo kao zanimljivo poglavlje u idealnoj knjizi. Kao da ništa od toga nije bilo osobito teško ili osobito strašno. Uistinu iz perspektive izvršenog Božjeg plana, iz perspektive znanja koje post hoc posjedujemo i iz perspektive vječnosti to i jest tako. Samo Sveto Pismo nas podsjeća da sadašnje nevolje nisu ništa u odnosu na buduću slavu onih koji mu ostanu vjerni (Rim 8, 18). No postoji jedan problem u cijelom tom gledanju. Postoji problem što te završene priče često uspoređujemo sa našim još uvijek niti blizu završenim pričama. Bilo bi dobro kada bismo taj princip iskoristili kako bi nam povećao vjeru i nadu u Božji plan i potaknuo nas u ustrajnosti, no problem nastaje jer to ne činimo.
Foto: Unsplash
Često očajavamo nad vlastitim okolnostima kako se nešto što nam je potrebno i nešto što već dugo čekamo još uvijek nije ostvarilo. Često Bogu pripisujemo sporost, a možda i nemar za naše potrebe i želje. Čini nam se stalno kako izostaje nešto što smo htjeli i planirali što smo očekivali da nam u redu života na neki način 'pripada' i da je normalno i očekivano, te nešto što je možda većina ili svi oko nas već ostvarila, mi to nismo dobili ili barem jako kasni. Svi volimo promatrati Zahariju i Elizabetu kao dio divne i sretne priče o Ivanovom rođenju i poslanju, kao dio još veće i još važnije priče o Isusovom rođenju i spasenju svijeta. Možda se dovodimo i u zavist pred takvim likovima koji su imali priliku ili čast biti blizu takvim važnim osobama i događajima, a zaboravljamo se usporediti sa Elizabetom i Zaharijom dok još nisu znali puninu Božjega plana. Možda zaboravljamo da se radi o ljudima koji su gotovo cijeli život bezuspješno čekali potomstvo. Možda nam izmiče dodatna težina onovremene perspektive gdje je potomstvo značilo vječni život, a ljudi bez djece, parovi bez potomstva, smatrani su ljudima koji plove prema gubitku i zaboravu. Osnovna ljudska zadaća bila je dobiti potomstvo, a Zaharija i Elizabeta to nisu bili u stanju ostvariti.
Foto: Pixabay
Zaharija i Elizabeta dvoje su ljudi koji su iscrpili sve ljudske opcije mogućnosti i logike, pa i nade. Zaharija i Elizabeta su bili ljudi poodmakle dobi što znači da su cijeli svoj aktivni životni vijek čekali ono što je bilo očekivano i prirodno, u njihovoj kulturi čak i nužno, a to se nije ostvarivalo. Prolazile su godine, čak desetljeća, a ništa se nije pomicalo. Ono za što su smatrali da su stvoreni nisu bili u stanju izraziti i živjeti poradi okolnosti koje su ih nadilazile. Možemo li se s time identificirati? Zaharijina skepsa kod navještenja Ivanovog rođenja pokazuje da su već iscrpili svaku nadu i očekivanje da može doći do bilo kakve promjene njihovog stanja. Možda su nam 'Zaharija i Elizabeta bez djeteta' bliži nego 'Zaharija i Elizabeta slavni roditelji slavnog Ivana Krstitelja', možda se trebamo identificirati sa njihovim čitavim životnim putom, a ne samo s krajnjim ishodom. Možda bi nam to pomoglo da zrelije gledamo i na naše živote.
Foto: Pixabay
Shvatiti da su važni i slavni likovi s kojima se uspoređujemo i kojima stremimo također prolazili kroz teške trenutke koji su možda bili i dugotrajni može našim očekivanjima od sebe, od drugih i od Boga dati dozu realnosti, može našu molitvu i duhovnost učiniti konkretnijom i iskrenijom, a može nam i otvoriti oči za činjenicu da Bogu zaista ništa nije nemoguće, kako uvjerava anđeo na kraju navještenja Božjeg plana (Lk 2, 37). Uzimanje u obzir cijele perspektive može nas podsjetiti i da naše interpretacije trenutačne situacije i interpretacije situacije koje nam nudi društvo ne moraju biti jedine valjane, da ispunjenje Božjeg plana nije samo u nama vidljivim i opipljivim ishodima u vrijeme kad ih očekujemo, već i u postojanoj nadi i ustrajnosti. Izvještaj o navještenju rođenja Ivana Krstitelja na samom početku kaže da Zaharija i Elizabeta „oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim“ (Lk 1, 6) Bez obzira na poteškoće i tugu u njihovim životima, upravo ta ustrajnost i vjernost učinila ih je dovoljno otvorenima za izvanredni Božji zahvat koji nadilazi sva ljudska očekivanja i logiku.