Drugi tjedan u rujnu donosi nam u kalendaru nekoliko blisko povezanih tema. Blagdan Uzvišenja Svetog Križa, zatim Gospu Žalosnu i Rane svetog Franje. Svi ti dani usmjeravaju naš pogled na križ, patnju, žalost i druge negativne emocije…
Ljudski, a potom i vjernički odnos prema svim tim temama, često je suprotan. Obično ćemo naći one koji svim silama žele zaobići, izbjeći i ignorirati te teme i osjećaje, u duhovnosti, a i drugdje, ali isto tako ćemo naći i one koji se silno usmjeravaju na te teme i osjećaje pa često steknemo dojam kao da u njihovu svijetu, a i svijetu duhovnosti koji zastupaju, ništa drugo osim vječite patnje, žalosti i krivnje ne postoji. Često se upravo zbog takvih i cijelom kršćanstvu pripisuje pretjeran odnos prema patnji, križu i žalosti, često se zbog toga ljudi izvan vjere i izmiču kršćanskoj tematici i utjecaju jer realno navještaj vječite žalosti i patnje ne zvuči baš privlačno koliko god se opravdavao kao koristan. No, iako je kršćanstvo stereotipno opterećeno takvim pristupom, vidimo da i izvan strogo duhovnih krugova postoje žanrovi i supkulture koje se pretjerano usmjeravaju na negativne emocije i doživljaje i u njima se vječito inspiriraju i pronalaze. Generalno možemo zaključiti da je ljudima općenito teško patnju i negativne emocije integrirati u bilo kojoj sferi.
Foto: Unsplash
S obzirom na težinu teme i stereotipa, bilo bi zaista važno ispravno razumjeti kršćanski pogled na te teške teme, zašto imamo blagdan Gospe Žalosne, zašto se vraćamo na križ i rane? Iz jednostavnog razloga: kršćanstvo u svojoj biti pristupa čovjeku u cijelosti, kao što je Bog u Kristu pristupio čovještvu u cijelosti, pa čak i patnji i smrti. Nastavno na to, i liturgijski život Crkve ne preskače činjenicu da na ovome svijetu ima i tuge i patnje i žalosti. Nije Gospa Žalosna tu da oplakujemo i veličamo njezinu žalost, nego da budemo svjesni da je i ona prošla kroz trenutke žalosti, da su trenuci žalosti i trenuci patnje, krvarenja i umiranja sastavni trenuci života, svačijeg života. Današnja kultura kao da želi ignorirati ili obezvrijediti taj dio života kad smo slabi i nemoćni, a ponekad posljedično i one kojima se to događa, no važno je još uvijek naglašavati da nas patnja ne umanjuje, a u konačnici nikad u potpunosti na ovome svijetu i ne zaobilazi. Patnja i žalost, slabost i ranjavanje Isusa, Mariju, svece niti konačno definira niti degradira, to je sve samo dio ovozemaljskog života. Tako je i s nama, to nam Crkva poručuje. Marija nije manje proslavljena zato što je bila žalosna. I Uznesenje Marijino i Žalosna Gospa jednako stoje u kalendaru, žalost Mariju ne umanjuje, križ i smrt Isusa ne ocrnjuju. Negativne emocije i događaji ne izbacuju nas iz Božjeg plana spasenja. Savršeni svijet i savršeni život u punoj fizičkoj i emocionalnoj snazi, koje nam osobito suvremena kultura nameće kao iluziju kojoj trebamo robovati, nije nešto što Bog od nas zahtijeva. Bog prihvaća našu cjelinu, Bog želi našu cjelinu – i jakost i slabost.
Foto: Unsplash
Naš problem je što često kao da propuštamo vidjeti da su trenuci patnje i žalosti i ranjavanja ipak samo dio i Kristova i Marijina života, kao i života svetaca. Dio su i našeg života. To su važni trenuci, ali nisu ukupni i jedini vrijedni trenuci niti trenuci koji narušavaju neku zamišljenu sliku savršenstva. Kada nam netko spomene patnju i negativnost, pa čak i kroz vid spomendana, mi smo se skloni odmah na to usmjeriti i ne vidjeti dalje od toga, samo u to gledati ili samo od toga pobjeći ili samo to veličati. Kako god, dogodi se da iz vida na neki, bilo koji način, gubimo cjelinu, a upravo to je ono što Crkva vraćanjem na te teme želi izbjeći. Nije ni sramota ni cilj proći kroz patnju i žalost i ranjavanje. Sve je to dio života u cjelini, hoda prema nekom drugom cilju. Tako je bilo i u Isusovu i u Marijinu životu, ali i u životu svetaca.
Foto: Pixabay
Pa što nam je onda činiti kada se nađemo pred patnjom i negativnim emocijama? Mi sami često tomu ne možemo naći smisao. Često nas ta iskustva nadilaze i utapaju. Zato ih većina ljudi i izbjegava na svim razinama, pa čak i na razini spomena, bolje i ne misliti dok se nešto ne dogodi. No upravo u takvim trenucima i zbog takvih trenutaka nude nam se Kristov križ i Marijina žalost, boli i rane svetaca, nude nam se kao bliske, kao otkupiteljske. Mi zaista patnju i bol ne možemo često razumjeti niti razriješiti. Gledati u njih ili bježati od njih, također nije rješenje. Prihvatiti kao prisutne i realne i predati ih Onomu koji ih jedini može učiniti smislenima, priznati ih i sjediniti s Onim koji je Smisao, jedino je što nam može dati mir i puninu životne mudrosti.