Jučer smo proslavili svete rimske prvomučenike. To su ljudi iz prvih kršćanskih vremena koji su u Rimu tijekom progona ubijani zbog vjere…
Neke od njih znamo i poimence, pa ih pojedinačno slavimo u kalendaru. No riječ je o jako velikom broju ljudi koji su u doba Rimske Crkve, u vrijeme intenzivnih progona, na različite načine pogubljeni samo zbog činjenice što su kršćani. Otud i njihov zajednički datum u kalendaru.
Postati kršćaninom u to doba bilo je izrazito opasno. Često je podrazumijevalo i završetak ovozemaljskog života zbog vjere. Unatoč tomu, mnogi su i dalje prelazili na kršćanstvo. Nije to bila samo šačica hrabrih, ludih ili buntovnih pojedinaca koji su se usudili prekršiti norme onoga vremena. Kršćanstvo se, usprkos progoniteljima, širilo tolikom brzinom da je ubrzo postalo premoćno u Rimskom Carstvu.
Foto: Pixabay
Kritičari vjere i širenja Crkve vole Crkvi pripisivati metode regrutiranja koje joj idu na ruku. Slušamo tako o ekonomski krajnje nezavidnom srednjem vijeku, gdje prosječan čovjek i nije imao neku perspektivu nego se uzdati u Božju pomoć. Slušamo tako i o moćnoj i represivnoj strukturi Crkve koja je cijelo društvo i pojedince držala u strahu od svojih disciplinskih postupaka u slučaju otpada od vjere. Slušamo i o neukim masama ljudi koji nisu bili u stanju razmišljati ni o čemu pa su jednostavno slijepo i u strahu slijedili nametnute autoritete.
U Crkvi je katkad zaista bilo pogrešnih pristupa, i među strukturama i među vjernicima, no činjenica je da se Crkva nikada nije proširila toliko brzo niti toliko jako kao u vrijeme kad ništa od toga nije imala.
Foto: Pixabay
Što je onda to što je prve kršćane tjeralo da se tako izlože?
Postati kršćaninom u prvim vremenima nije obećavalo nikakvu ovozemaljsku dobit, nagradu ni blagostanje, nikakvo životno osiguranje ili smanjenje poteškoća. Upravo suprotno! Pa zašto su onda toliki na to pristajali?
Ono što i mi, današnji kršćani, često zanemarujemo jest bit kršćanskog pogleda na život kao cjelinu. Svi mi ispovijedamo i načelno vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni, ali taj izraz najčešće koristimo tek kada se međusobno moramo nekako utješiti nakon nečije smrti.Tako si olakšamo, tako se imamo nečemu, negdje, nekako…nadati. Slično poput Marte, koja je ustvrdila da zna i razumije kako će njezin brat Lazar jednom uskrsnuti, u posljednji dan. Utjeha je to, realna, ali daleka (usp. Iv 11, 24). Tako mi uglavnom i živimo. Tako mi uglavnom i gledamo na svijet i životne ishode, svoje i tuđe.
Foto: Pixabay
Sve što ovdje na zemlji ne završi očekivanim ishodom, ishodom koji nam se iz zemaljske perspektive čini povoljnim, ne zadovoljava nas i rastužuje. Svi mi pomalo očekujemo da će nas Bog sad i ovdje nagraditi za vjernost. Svi mi pomalo očekujemo da ćemo, ako smo dobri vjernici, ako smo odabrali Boga, već ovdje biti za to vidljivo nagrađeni. Pritom mislimo na metode i načine koji se nama čine najboljima: dug život, zdravlje, blagostanje jer sve ostalo čini se nepravednim. Sve je te stvari dobro željeti! I Bog ih također želi za nas, no treba imati na umu da se ovdje ne rješava baš sve. Bog nam želi više od takvog uskog pogleda na svijet i život.
Kršćanstvo ne nudi neki daleki život u vječnosti i uskrsnuće tijela zbog kojeg ovozemaljski život treba prezreti i odbaciti poput sektaša. Ne obećava nam baš sve sad i ovdje. Prvi su kršćani razumjeli tu duboku istinu. Razumjeli su da je život sve što nam se događa i da se život ne dijeli na „ovdje“ i „ondje“. Spoznali su da je Bog život sam i da je sav naš život u Bogu.
Foto: Pixabay
Često kao da nismo svjesni ukupnosti svoga života. Često se čini da, iako sve to vjerujemo i iako nam to sve zvuči jako dobro, ima zapravo jako malo efekta u našim praktičnim razmišljanjima i ponašanjima. Ponekad se čini kao da svoj život malo previše živimo ovdje i sada, na ovome svijetu, s „ove strane“ priče. Kao da ovdje, raznim sredstvima, pa i pobožnošću, pokušavamo u potpunosti sebe spasiti. Logika je to svijeta, ali nije logika kršćanstva!
Biti zaista kršćanin znači duboko vjerovati u Život, u njegovu ukupnost, u njegovu Prisutnost. Većina religija vjeruje u neku vrstu zagrobnog života. To nije novo. No vjerovati da je taj život snažno već sad i ovdje, neprekinut i povezan s našim sadašnjim životom, ukorijenjen u sam Božji život, da naš život ne prestaje, već da se samo mijenja, da je Božja perspektiva - perspektiva života, čak i preko ovozemaljske smrti, to je radikalna novost. Snažno se na to osloniti znači živjeti drugačije, znači već sada živjeti vječnost i radost, usprkos poteškoćama i prijetnjama. Posegnuti za Životom zapravo znači spasiti i sebe i druge. Tako vjerovati i živjeti, privlači i druge, bez obzira na ovozemaljske okolnosti, zato što je hrabro i drugačije.
Foto: Pixabay
U svjetlu svetih rimskih prvomučenika i svih nepovoljnih okolnosti koje nas u životu snađu, sam Isus nam ponovno ponavlja što je rekao i Marti zagledanoj u zemaljsko:
Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre,
živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?
(Iv 11, 25-26)
Vjerujemo li ovo zaista?!