Kada nas ljubav Kristova sjedinjuje, onda nas nikakve razlike i neslaganja ne mogu rastaviti
Isus Krist, naš Gospodin i spasitelj, moli za nas kako bismo mogli biti jedinstveni, kako bismo bili jedno kao što su on i Otac jedno. On moli za jedinstvo, a moli zatim i za zaštitu od Zloga te za posvećenje u istini. Sve je to dio njegove velike molitve na posljednjoj večeri, posljednje njegove molitve prije Muke i smrti na križu. Tu molitvu nam Crkva danas predstavlja u evanđelju.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Imam jednog dobrog prijatelja s kojim dijelim interes za korejsku kulturu, ali smo politički na potpuno oprečnim stranama i često dolazimo do neslaganja u vezi toga. No unatoč tome, volimo razgovarati i razmijeniti misli i mislim da je to dobar primjer kako bismo trebali poštivati, živjeti, raditi i surađivati i s onima koji stoje na oprečnim svjetonazorskim stranama. Nije to lako kada se ne slažemo s onima koji su nam najbliži, ali je zato važno da među nama postoji nešto veće što nas povezuje, a za nas kršćane to je vjera u Isusa Krista. Kada nas ljubav Kristova sjedinjuje, onda nas nikakve razlike i neslaganja ne mogu rastaviti.
Mi živimo u demokraciji. To znači da ćemo uvijek imati različita stajališta u vezi, npr. stranaka i njihovih politika. Kako god, kao kršćani, ne smijemo nikad dopustiti da nas preuzme mržnja i netrpeljivost. U povjerenju u Boga, moramo prihvatiti izabrane na vlasti čak i kada oni nisu naš odabir i osobno doprinositi društvu na najbolji način koji znamo, prihvaćajući i ljubeći svoje bližnje.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Čuli smo i u evanđelju da mi kršćani ne pripadamo ovome svijetu. Naša je prava domovina negdje drugdje. Znanstvenici nas žele odvesti na Mars u budućnosti, a mi gledamo još dalje, mi se pripremamo za vječni život u nebu. Isus Krist je rekao za svoje učenike: Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. I potom dodaje molitvi i riječi Ocu: „Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet.“
To znači, dakle, da mi ipak imamo posao za obaviti u ovome svijetu; ne možemo preskočiti zemlju i ići odmah u nebo. Bog nas šalje u svijet u kojemu živimo i djelujemo u svemu što se tiče ljudskoga života, pa to onda znači i u politici. Ja sam svećenik i mogu si dopustiti da se ne bavim sa nekim svjetovnim stvarima. Osjećam se nekad kao svećenik kao da ne pripadam ovom svijetu, tj. kao da živim u nekom drugom svijetu, provodim vrijeme drugačije od svjetovnih ljudi, vjerujem u drugačije stvari, slušam drugačiju glazbu, čitam drugačije knjige. Zapravo bih rekao da smo svi kršćani pozvani tako živjeti, da se naš stil života i trebaju razlikovati od ostatka svijeta.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Neki su sveci činili „fuga mundi“, bježali su od svijeta kako bi se posve posvetili nebeskom kraljevstvu. To je u redu za one koji žive u samostanima, ali to bi bilo pogrešno za ljude koji su od Boga pozvani i poslani u svijet gdje treba raditi za ljudsko jedinstvo u vjeri. Znači, treba prihvatiti svijet, ali ne sve ono što svijet promiče, već u svemu što radimo težiti većem i potpunom jedinstvu ljudi u Kristu, onom jedinstvu za koje i sam Gospodin danas moli u evanđelju.
Možemo se razlikovati i dijeliti na druge načine, ali kao kršćani imamo jednu vjeru koja nas ujedinjuje. Štoviše, u Bogu otkrivamo da su naše razlike dobra stvar i da nas one obogaćuju kako bismo rasli u ljubavi i milosrđu, kako bismo se međusobno pomagali i surađivali i kako bismo molitvom jedni druge prikazivali Bogu.
-main.jpg)
Foto: Pexels
To je važno na toj političkoj razini jedinstva u različitosti, ali to je još važnije u duhovnom smislu za naše jedinstvo u Crkvi. Mi pripadamo Bogu i moramo uvijek težiti zajedništvu u vjeri koju baštinimo. Imamo mnoge koji su propovijedali svoju verziju Evanđelja i unosili podjele u Crkvu. Imamo i danas unutar Crkve mnoge koji su uvjereni da su znaju bolje od učiteljstva Crkve što Bog želi. Pa iskreno govoreći, i ja nekad pomislim da sam u nekim stvarima pametniji od pape.
Mi trebamo misliti svojom glavom i trebamo biti vjerni svojoj savjesti, ali ipak, moramo i uvijek biti ponizni i vjerni Crkvi koja nas ujedinjuje i koja nam, po Isusovoj molitvi, daje najbolju zaštitu od Zloga i čuva nas u istini.
Završit ću s pričom o snu Johna Wesleyja, osnivača protestanata metodista. U tom snu, on je stigao pred vrata pakla i tamo pitao: Ima li u paklu metodista. Dobio je odgovor: da, ima! A ima li baptista, anglikanaca, katolika. Odgovor je uvijek bio da ima. Potom je stigao pred vrata raja i postavio isto pitanje. Ima li u raju metodista. Odgovor je bio: ne, nema ih. A ima li rimokatolika, evangelika i tako dalje, a odgovor je stalno bio niječan. Na kraju je pitao: a tko je onda u raju. Odgovor je glasio: „Ovdje ima samo kršćana“.