Sveti Pavao je, nakon viđenja u kojemu je pozvan da dođe u ondašnju Makedoniju, prešao na europsko tlo i započeo propovijedati Radosnu vijest u Filipima, kako stoji zapisano, gradu prvog dijela Makedonije…
Valja promisliti o onome što se zove kršćanska Europa. Prije svega valja razjasniti da mi kršćani smatramo da je cijela Zemlja i cijeli svemir sveto mjesto, jer se posvuda može otkriti veličanstvena ljubav Stvoritelja i cijeli svijet svojim postojanjem pjeva hvalospjev Bogu. Ipak, među svim stvorenjima, na posebnom je mjestu čovjek. Jedini stvoren na sliku Božju. Stoga se Radosna vijest ne propovijeda prostorima, nego stanovnicima tih prostora. Ne propovijeda se čak ni narodima, nego svakom pojedinom pripadniku naroda.
Foto: Unsplash
Avantura naviještanja Evanđelja stanovnicima Europe traje od Pavlova dolaska u Filipe do dana današnjega, a trajat će i dalje. Dokle god bude ljudi u ovom dijelu svijeta. Ono što je nekoć, vođen Duhom Svetim, započeo sv. Pavao sa svojim suradnicima, to danas nastavljaju toliki muškarci i žene koji dopuštaju da Duh Sveti preko njih djeluje. Premda se i onda i danas radi isti posao, smatram da je ipak sv. Pavlu bilo lakše. Propovijedao je Evanđelje ljudima koji nisu smatrali da žive u kršćanskoj Europi i koji nisu mislili da biti kršćanin znači pretvoriti crkve u muzeje, podignuti pokoji spomenik znamenitijem kršćaninu, paradirati na velikim svečanostima, zloupotrebljavati ime Božje i kršćanske osjećaje za vlastite interese ili, radi vlastite povrijeđenosti, onemogućavati djelovanje istinskih vjernika.
Foto: Pixabay
Europa je kršćanska onoliko koliko su njeni stanovnici kršćani. Onoliko koliko svatko živi Isusovu zapovijed ljubavi u konkretnom životu. A tim putem dolazimo i do sebe. Dolazimo do pitanja koliko ja živim ono što načelno smatram svojim? Je li po meni Europa kršćanskija? Ili je prostor nastanjen ljudima koji ne žele Boga?
Piše: Nikola Kuzmičić