Luta onaj koji ne zna put niti ima cilj…
Kad pogledamo u rječnik, objašnjava nam se da je lutanje kretanje čas na jednu, čas na drugu stranu pri kojem čovjek ne zna pravog puta. Također se navodi da je lutanje hod bez pravog cilja. A u prenesenom značenju odnosi se na nesnalaženje, nemanje pravog odgovora ili dobrog rješenja.
Dakle, luta onaj koji ne zna put niti ima cilj. Luta onaj koji je ne snalazi, nema odgovora ni rješenja. Sveto Pismo na dosta mjesta govori o lutanju. I u Starom i u Novom Savezu spominju se ljudi koji lutaju. Govori se o narodu koji luta.
Foto: Pixabay
Svetopisamsko lutanje se može podijeliti u dvije skupine. Prvi su oni ljudi koji lutaju bježeći od Boga. Ljudi koji su zalutali. Ljudi koji su sišli s pravoga puta i krenuli stranputicama. Odmicanje od Boga nije im donijelo slobodu, nego opasnost pogibli. Nisu doživjeli oslobođenje, nego opasnost i nesigurnost. Druga skupina su oni koji lutaju u potrazi za Bogom. Koji traže Boga, ali ne uspijevaju naći pravi način da dođu do njega.
Ne samo u svetopisamskim vremenima, nego u svakom prostoru i vremenu žive ljudi koji lutaju. I danas prepoznajemo zalutale i tražitelje. Susrećemo one koji bježe od Božje ljubavi i one koji za njom čeznu i traže je. I svatko od nas luta.
Foto: Pixabay
Utješno je da Bog nije pasivni promatrač naših lutanja. Iz cjelokupnoga Svetog Pisma, a poglavito iz Evanđelja, jasno je vidljivo da Bog ne ostavlja čovjeka u njegovom lutanju. One koji su zalutali traži i poziva natrag. Onima koji ga traže izlazi u susret da ga što prije i što lakše nađu.
Bog daje put koji usmjerava naš hod da prestane biti lutanje i postane napredovanje. Bog daje cilj koji naše lutanje pretvara u osmišljavanje i ostvarenje. Bog daje odgovore našim pitanjima i rješenja našim dvojbama.
Piše: Nikola Kuzmičić