U evanđelju slušamo Isusove riječi: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom…
Nekoliko je ključnih stvari izrečeno u ovoj rečenici da mi se čini prikladnim zaustaviti se i promisliti nad njima. Isus započinje rečenicu riječima tako tipičnim za Evanđelje i kršćanstvo, „Hoće li tko za mnom…“ Kršćanstvo nikada nije prinuda. Kršćanstvo je uvijek ponuda koja respektira čovjekovu slobodu. Bog nas je stvorio slobodne i ne želi nas prisiliti čak ni na to da budemo sretni i zauvijek spašeni. Nepojmljiva je bilo kakva prisila u kršćanstvu. Kršćansko opredjeljenje je stav osobne odluke. Svatko je pozvan za sebe donijeti odluku i izabrati hoće li slijediti Krista ili neće. Dakako, pritom valja biti svjestan što izbor znači za pojedinog čovjeka. Jer nas posljedice izbora nužno čekaju.
Foto: Unsplash
Prvi uvjet koji postavlja Isus za one koji se žele opredijeliti za njega i nasljedovati ga je da se odreknu samoga sebe. Odreći se sebe znači pristati na mijenjanje, pristati na novost Evanđelja. Znači osloboditi se od navezanosti na dosadašnji način života i biti otvoren letjeti kamo nas Duh ponese. Odricanje od sebe nije znak slabosti ili umanjivanja vlastitoga dostojanstva. Nego je pokazatelj da smo razborito odvagali životne opcije i pronašli način kako biti najzadovoljniji u životu. Nasljedovanje Boga nije recept za sreću. Barem ne za sreću u onom smislu kako je svijet doživljava. Nasljedovanje Boga čini nas ispunjenima i osmišljenima. Pomaže nam da naša radost bude potpuna pa čak i u trenucima koji su, ljudski gledajući, neshvatljivi i mučni. Odricanje od samoga sebe nije znak vlastite negacije ili prijezira, nego činjenice da smo sposobni biti slobodni i rasti. Napravimo novi korak tek kad smo spremni odreći se mjesta na kojemu smo do tada bili.
Foto : Pixabay
Dok se odričemo sebe, istodobno je potrebno i prihvaćati se. Prihvaćati svoj križ. Prihvaćati sve muke i zadaće napredovanja. Oni koji ne prihvaćaju svoj križ, koji izbjegavaju obveze ili odgađaju posao, nikada neće osjetiti zadovoljstvo kojim plodi samo ono što je znojem zalijevano. Čudno je da se i nakon dvije tisuće godina pri spominjanju križa asocira na muku i patnju. Prava kršćanska asocijacija na križ je spasenje, zahvalnost i blagoslov. Mi kršćani se ne ponosimo križem u osobnom i javnom životu zato jer je on sredstvo za okrutno mučenje, nego jer je sredstvo spasenja i beskonačne ljubavi. I naš križ, koji smo pozvani svakodnevno nositi, nije sredstvo muke i poniženja da bismo bježali od njega i odavali se bezbrižnom, nemislećem i samodostatnom životu, nego nam je sredstvo spasenja. Možemo se spasiti jedino po križu. Po Križu Kristovu smo svi spašeni, a po prihvaćanju vlastitoga križa postajemo dionici spasenja. I odricanje od sebe i prihvaćanje sebe potrebno je raditi svakodnevno. Nemoguće je povremeno nasljedovati Krista. Tko se opredijeli za Krista, nasljeduje ga svakodnevno.
Piše: Nikola Kuzmičić