Sve se teže i teže snalazim. S jedne strane čujem da sam jedinstveno, neponovljivo i željeno stvorenje, a sa svih drugih strana uvjeravaju me da sam samo mali čovjek...
S jedne strane od mene se zahtijeva zrelost i ozbiljnost u svakom trenutku, a sa svih drugih strana uvjeravaju me u to da život koji živim nije važan ako nisam pod svjetlima reflektora, na naslovnim stranicama i u trač-rubrikama. S jedne strane tješe me time da je svaki posao jednako vrijedan ako se pošteno obavlja, a sa svih drugih strana šutke prolaze pokraj mene jer nisam ni političar ni nogometaš ni estradna zvijezda.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Čitam, slušam i gledam o ljudima koji postižu brze i sjajne uspjehe, o ljudima koji su mladi, lijepi, bogati i sposobni za sve, o ljudima koji se ludo zabavljaju, bezbrižno opuštaju i neumorno obilaze egzotične krajeve, o ljudima koji šire biznis, podižu urbane vile i nekažnjeno jure u bijesnim limuzinama, o ljudima koji se proglašavaju uvaženim stručnjacima, čija se riječ neupitno prihvaća i čije se mišljenje očekuje. I sve to kao da mi poručuje da sam izgubljen slučaj jer se još za mraka budim, odvodim djecu u vrtić i školu, guram se u prepunim autobusima, predano, savjesno i s ljubavlju radim svoj posao i onda kad nisam najraspoloženiji, vraćam se doma sa željom da boravim sa svojom obitelji, imam nekoliko pravih prijatelja, otvorene oči srca i ruke spremne za suradnju i pomoć.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Učitelju, gdje stanuješ? Smijem li ostati kod tebe jedan dan da vidim što ti smatraš velikim i vrijednim? Trebam li suditi po vanjštini ili gledati što je u čovjekovu srcu? Vrijedi li sanjati o velikim stvarima i potratiti uobičajen život koji je najveći dar što sam ga od tebe primio? Kako ću naučiti da u životu među običnim prepoznam neobično, među istim pronađem drukčije i među svakodnevnim uočim lijepo? Je li prestižna nagrada vraćeni osmijeh i obnovljena snaga? Zar je ruža manje lijepa ako izraste u ružičnjaku?