Srpanj i kolovoz se najčešće doživljavaju kao mjeseci u kojima baš svi ljudi odlaze na svoje godišnje odmore. Stječe se dojam kao da je sve u pokretu, da se ide na ljetovanja, da se uživa i neprestano zabavlja
Činjenica je, nažalost drugačija. Prije svega živimo u zemlji u kojoj je toliko ljudi službeno nezaposleno pa ni ne odlaze na godišnje odmore jer su prezauzeti brigom za vlastito preživljavanje, povremenim ili sezonskim poslovima te radom na crno. Činjenica je da živimo u prostoru i vremenu u kojima se zaposleni radnici izrabljuju i obespravljuju. Uz prešutni pristanak javnosti, sindikata, političara i službi kojima je posao briga za prava radnika i poštivanje pozitivnih zakona. Svi se pravimo ludi, slijepi i nemoćni dok se radnicima, poglavito onima koji su zaposleni u trgovini, oduzima pravo na kvalitetan dnevni, tjedni i godišnji odmor. S druge strane mediji skreću tijek misli s bitnih stvari i pretvaraju ova dva mjeseca u vrijeme isforsirane zabave, zaglupljujuće površnosti i nemisleće rasipnosti jer se neprestano naglašava razuzdani hedonizam, kult tijela te obveza zabavljanja i užitka pod svaku cijenu.
Foto: Pixabay
Odmor je bitan. I dnevni odmor i tjedni odmor i godišnji odmor. Ali nije stvarnost sam za sebe. Odmor se može ispravno shvatiti samo u kontekstu rada. Odmor ima smisla ako uslijedi nakon savjesnog i predanog rada. Odmor ima smisla ako nas okrijepi i obnovi za nastavak rada. Odmor koji se ne shvaća u kontekstu rada je najobičnije ljenčarenje i danguba. Ne radimo zato da bismo si mogli priuštiti skupo plaćene godišnje odmore, razvikana odredišta i mondena ljetovališta, nego se odmičemo od svog rada kako bismo mu se kvalitetnije posvetili po povratku na posao. Odmor je prvenstveno promjena aktivnosti. Odmor je smislen ako nam okrepljuje i tijelo i duh. Oni koji se smatraju vjernicima, odmarajući tijelo i duh, ne bi smjeli zanemariti svoje duše. Godišnji odmori su prigoda da, neopterećeni svakodnevnim ritmom, promislimo o svojoj vjeri. O vjeri koju nosimo u svom srcu i vjeri koju svjedočimo u svom životu.
Piše: Nikola Kuzmičić