Otkako sam nedavno čuo stih „Plima banalnosti tvoj svijet zapljuskuje…“ nisam se mogao oteti promišljanju o njegovom sadržaju…
Najprije sam pomislio da sam doista poput otoka kojega zapljuskuje i poplavljuje mnoštvo otrcanih riječi, besmislenih pojava te djela bez duha i ljepote. Gdje god se čovjek okrene susreće nametljive pozere, bahate nesposobnjakoviće, isprazna naklapanja, površna zauzimanja, hinjenu zainteresiranost, posesivni hedonizam, kratkovidno spletkarenje i pragmatičnu nedosljednost. I baš kad sam bio na rubu očaja, spasio me je jedan drugi stih. Pronašao sam ga u 94. psalmu: „Čim pomislim: Noga mi posrće, dobrota me tvoja, Gospodine, podupire. Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele.“
-main.jpg)
Foto: Pexels
Onda utješen, malo bolje pogledam svijet oko sebe. Ispod naslaga banalnosti susrećem mnoštvo dobrote. Nepoznato mnoštvo dobrote. Susrećem marljive ljude koji predano rade svoj posao. Koji rad doživljavaju kao mogućnost sudjelovanja u Božjem stvoriteljskom djelu i koji znaju da srećom plodi samo ono što je znojem zalijevano. Čujem glasove tolikih molitelja koji, puni nade, s vjerom tkaju neprekidni molitveni vez za ovaj prostor i ovo vrijeme. Koji znaju da se nasilju i zlu valja suprotstaviti postom i molitvom jer, kao što piše u Jakovljevoj poslanici, mnogo može žarka molitva pravednikova.
-main.jpg)
Foto: Pexels
Susrećem mnoštvo darovane ljubavi koja, ne tražeći ništa zauzvrat, nastoji učiniti svijet boljim i ispraviti nepravde. Čujem radosnu pjesmu onih koji vjeruju da je Isus iz Nazareta naš Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, koji su povjerovali njegovoj Radosnoj vijesti o Bogu Ocu koji je ljubav i koji vjeruju da smo spašeni krvlju Kristovom. I znam da iako plima banalnosti moj svijet zapljuskuje, plovim u sigurnoj lađici koju Krist svojim Duhom vodi prema Ocu. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si, Bože, sa mnom.
Piše: Nikola Kuzmičić