Više se nitko ne usteže naglas govoriti da djeca idu u školu zato da budu što konkurentniji na tržištu rada. Dijete smo i formalno prestali promatrati kao osobu, a promatramo ga kao artikl na tržištu rada…
Ima ih koji još uvijek smatraju da je škola odgojna i obrazovna ustanova. Ustanova što je nekada bila namijenjena za odgoj i obrazovanje, odavno je postala lovište odličnih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti.
Foto: Pixabay
Učitelji su zatrpani administracijom, a ako se ispod papirologije iskrade koja iskrica kreativnosti, ugasi se brzo forsiranjem učeničkih prava i toleriranjem učeničkih nepravdi. Suradnja s roditeljima se svodi na podnošenje roditeljskih prijetnji i nebuloznih zahtijeva ili se učitelji pretvaraju u besplatnog obiteljskog terapeuta. Onim roditeljima, koji bi kreativno sudjelovali u radu škole, s najviših pozicija se poručuje da nemaju što tražiti u školi i da je neprihvatljiva njihova želja da sudjeluju u odgoju i obrazovanju vlastite djece.
Strukture jasno daju do znanja da im nije stalo niti do školskog sustava, niti do djece, a ponajmanje do učitelja. Najvažnije im je smišljati nepromišljene i neučinkovite epohalne reforme koje se beskrupulozno nameću. I baš svatko kome se prohtije, bez imalo ustručavanja, proziva škole i učitelje ili očekuje da se u školama provode ove i one akcije kao da baš ništa ne radimo, nego samo čekamo kad će tko doći na ideju afirmirati se preko nas učitelja i školske djece.
Foto: Pixabay
A djeca? Gdje su djeca u svemu tome? Gdje su oni koje treba obrazovati? Gdje su oni koje treba odgajati? Odakle nam pravo uskratiti im odgoj i obrazovanja lažući ih da je njihova spontanost vrhunac kreativnosti i znanja, a da su njihovi prohtjevi i nedodirljiva sloboda kriterij prikladnog i poželjnog ponašanja? Odakle nam pravo prestati govoriti o razlici između dobra i zla te prihvatljivog i neprihvatljivog?
Zar se odgaja relativiziranjem? Zar se obrazuje nezahtjevnošću? Ipak, najtragičnije od svega u hrvatskom školstvu je činjenica da se više čak ni deklarativno ne govori da je škola ustanova koja odgaja i obrazuje. Više se nitko ne usteže naglas govoriti da djeca idu u školu zato da budu što konkurentniji na tržištu rada. Dijete smo i formalno prestali promatrati kao osobu, a promatramo ga kao artikl na tržištu rada. Gdje je najvažnije dobro se prodati, nametnuti se pod svaku cijenu, uništiti da ne bismo bili uništeni, jer samo najbolji i najjači opstaju, doći na vrh kako bismo mogli zgrnuti što više materijalnoga. Što mi kršćani možemo učiniti u takvoj situaciji?
Možemo ljubiti tako jako da nitko ne može zanijekati ljubav. Mi možemo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Možemo neprestano naglašavati da su djeca osobe i da trebaju našu ljubav, naše povjerenje, našu blizinu, našu pomoć te odgoj i obrazovanje.
Piše: Nikola Kuzmičić