Smijanje je aktivnost koja zahvaća cjelokupnoga čovjeka. Smijanje potiče na djelovanje i tijelo i duh i intelekt. Da bismo se mogli smijati potrebno je ponajprije biti opušten. Zato se ljudi koji žive u grču i pohlepi nikada ne smiju. Diktatori i spletkari se ne smiju. Smiju se opušteni ljudi koji nemaju što skrivati i koji se nemaju čega bojati.
Za smijeh je potrebno biti i inteligentan. Potrebno je prepoznati i razumjeti ono što je duhovito ili komično u riječima ili situaciji. Za smijeh je potrebno osloboditi se oholosti, osloboditi se umišljenosti da smo veliki i važni i osloboditi se taštine. Za smijeh je, kao što bi rekao Isus, potrebno biti poput djeteta.
Na nama je da se što više i što iskrenije smijemo. Za to je potrebno prepoznavati duhovitost u svijetu i među ljudima. Potrebno je biti opušten. Potrebno je imati sigurnost da smo s Bogom i da nam nitko ništa ne može dok smo s njim. Zato nas smijeh približava Bogu. Naš Bog je Bog smijeha, a ne namrgođene ozbiljnosti. Naš Bog nas podsjeća da se radujemo u ljubavi i međusobnom poštovanju. Smijeh je prepoznavajući znak kršćana. Smijeh koji liječi srce i dušu, a ne obijesni, podrugujući ili prostački smijeh.
Izvor: Pexels
Upravo zato jer postoje različite vrste smijeha, dugo vremena je Crkva zazirala od smijeha i smijanja, premda su veliki sveci bili i duhoviti ljudi. I na hrvatskom jeziku postoje knjige koje donose anegdote iz života svetaca. Na poseban način tu treba istaknuti svetoga papu Ivana XXIII, čovjeka naših vremena, koji je bio istinski duhovit čovjek.
U šestom poglavlju Lukina evanđelja postoji dio koji je poslije nazvan nastupna besjeda. Isus na početku svoga javnog djelovanja izriče blaženstva. A evanđelist Luka tim blaženstvima pripisuje i prijekore, odnosno opomene. Jedna od njih glasi: Jao vama koji se sada smijete. Da bismo ispravno razumjeli ove Isusove riječi potrebno je znati da je u mentalitetu toga vremena smijanje zapravo bilo izrugivanje i podcjenjivanje nekoga. Nisu se smijali nečemu, nego se smijalo nekome.
Zato Stari Savez piše da se Bog smije grešnicima. Smije im se jer su promašili smisao života. Zato mi kršćani znamo da je smijeh lijek i da je dobar, osim ako njime ne vrijeđamo druge ljude, ako ih ne podcjenjujemo i ne izrugujemo njihove osobine ili nedostatke.
Katolička Crkva je dugo zazirala od smijeha i smijanja jer on može upućivati na nezrelost i neozbiljnost, a vrijeme je ozbiljnoga opredjeljenja za život prema Evanđelju. Ipak, valja razlikovati neozbiljnost od zaigranosti. Ta i naš Bog je onaj koji se igra i veseli. Svi znamo za svadbu u galilejskoj Kani. Vjerojatno je i na toj svadbi bilo mnogo smijeha i šale, mnogo pjesme i veselja. I u njoj su sudjelovali i Isus i njegova Mama i njegovi učenici.
Izvor: Pexels
Treći razlog zbog kojega je Crkva tijekom vremena zazirala od šale i smijeha je u činjenici da se u humoru lako prijeđu granice i uđe u područje nepoštivanja, omalovažavanja ili vrijeđanja nečega što je sveto ili autoritet. No mudri ljudi u tome vide prigodu da se popravi ono što je loše i poticaj na smijeh, a ne da se silom ušutkuju oni koji ukazuju na to.
Kad se spominje da je smijeh lijek, najčešće se pomišlja na fizičke prednosti smijanja, ponekad i na psihičke koristi koje imamo od smijeha, ali valja podjednako razmišljati i o ljekovitosti smijeha u društvenim odnosima i promišljanju svijeta. Jer nas smijeh, humor i satira potiču na promišljanje svijeta oko sebe.
Želim vam u životu mnogo smijeha. Ne izrugivanja, nego vesele opuštenosti. Ne neozbiljnosti, nego zaigranog povjerenja. Ne omalovažavanja i destrukcije, nego ljekovite izgradnje boljega svijeta.
Izvor: Pexels
Izvor: Nikola Kuzmičić, „I danas govorim“