Zbunjuje me ljudsko ponašanje koje kao da bježi od sreće…
Tako je malo potrebno da ovaj svijet postane mjesto na kojemu je dobro biti. Tako je malo napora potrebno da bi se živjelo, iz dana u dan, prema deset Božjih savjeta, prema osam Isusovih blaženstava, prema zapovijedi ljubavi i hvalospjevu ljubavi. Pitam se čujemo li poruku Radosne vijesti Boga Isusa Krista koju svake nedjelje slušamo u slavlju svete Mise. Pitam se je li to uopće slavlje. Pitam se doživljavamo li evanđelje kao vijest koja nam donosi radost. Pitam se je li naše uranjanje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga, koje se dogodilo u sakramentu krsta, proželo cijelo naše biće ili smo poput kamena – izvana splahnuti, iznutra suhi.
Foto: Pixabay
Zbunjuje me traženje sreće tamo gdje je nema. Zbunjuju me ljudi koji za račun spektakularnih površnosti zanemaruju bitno. Zbunjuje me masovno hrljenje na mjesta navodnih ukazanja, a ukazuje se svašta i svugdje, a s druge strane tako malo ljudi odlučuje se na pričest ili molitvu pred Presvetim oltarskim Sakramentom. Na susret sa stvarno prisutnim Isusom koji je Krist, Sinom Božjim i našim Spasiteljem, Otkupiteljem svega stvorenoga, našim Prijateljem i Bratom koji nam je dao Branitelja, koji nas vodi Ocu i koji je jedini posrednik između Boga i ljudi.
Foto: Pixabay
Zbunjuje me pomisao da ljudi nisu svjesni da ih je onaj, kojega nazivaju Spasiteljem, doista spasio. I da je najsigurniji put Isus koji je Krist, da je u njemu istina i da je on život. I mi, spašeni, trebamo jedino posvjedočiti da smo toga svjesni. Posvjedočiti svojim nasljedovanjem Isusa koji je Krist. Na nama je da svijetu posvjedočimo dar koji nam je darovan i kojega smo primili. Da budemo glasnici mira. I da prođemo zemljom čineći dobro.
Piše: Nikola Kuzmičić