Bila je predivna, umiljata, mirna i strpljiva. Takvih karakteristika kakve bi svaki čovjek poželio da ih ima…
Imali smo psa…westy-ja, zove se Rea. Dvanaest godina je bila s nama, kao član obitelji. I onda smo u travnju ove godine saznali da je jako bolesna…tumor na plućima. Veterinarka je rekla da joj nije ostalo puno vremena, ali nije dala točnu procjenu koliko. I tako su prolazili ti teški dani… Jedina sreća bila je što smo zbog nastale situacije oko korone, svi bili doma s njom, a to joj je najviše značilo jer nije voljela ostajati sama. Bila je predivna, umiljata, mirna i strpljiva. Takvih karakteristika kakve bi svaki čovjek poželio da ih ima… Kao vjernička obitelj počeli smo se pitati smijemo li moliti za Reu? Znamo da se vjeruje da životinje nemaju dušu, pa stoga je li ispravno moliti za svog psa, mačku, kravu…? Istražujući malo naišli smo na više mjesta u Bibliji gdje piše da je čovjek dužan brinuti se o dobrobiti svoje ili tuđe životinje (Post 1:25, Post 6:19, Izl 23:4-5, Izl 23:12, Ps 36:6).
Rea je svakim danom bivala sve slabija, teško je disala, te bezvoljno i sporo odlazila u šetnju. Nije nam bilo lako to sve prolaziti, pa smo u razgovoru s veterinarkom došli do zaključka da ćemo je morati odvesti na uspavljivanje, u trenutku kada stanje prijeđe u agoniju. A onda smo se sjetili svetoga Franje! Svetac, uvijek prikazivan u okružju životinja, koji je i sam molio za živa bića i pokazivao toliko ljubavi prema svemu stvorenom. Tada nam je postalo jasno da itekako smijemo moliti za našeg psa, te da nam dragi Bog ublaži tugu koju osjećamo. Započeli smo devetnicu svetom Franji i molili bi je uvijek zajedno, u isto vrijeme tješeći Reu, koja je više od svega voljela kada bismo se okupili. Molili smo da Rea ozdravi, što je prirodna čežnja ljudskog srca, ali ako tako ne može biti, neka bude onako kako dragi Bog želi, jer On zna i ono što je nama skriveno.
Foto: Lana Jukić
Nakon sveukupno dva tjedna bolovanja, Rea nas je napustila, u miru svog doma, u okružju svoje obitelji, bez imalo muke ili agonije i bez da smo je morali voditi na uspavljivanje, što nam je bila neopisivo teška pomisao. Veterinarka se na kraju šokirala kada smo joj javili, jer kaže da se u današnje vrijeme jako rijetko događa da životinja ugine kod kuće.
Ne znam kako vam se čini naša priča, ali mi danas vjerujemo da je taj cijeli događaj bio svjedočanstvo uslišanja jedne molitve, nebeska utjeha naših tužnih srca. Rea je morala otići, ne znamo zašto baš tada, ali znamo da je način na koji je otišla pokazao da je Bog uvijek uz nas, u našim bolima i našim radostima! Trebamo neprestano širiti tu nadu dalje…