Puno je toga već rečeno o svetom Josipu i uvijek ga gledamo iz perspektive brige za Isusa i Mariju i svetu obitelj za njihovog zemaljskog života…
Jedini možda 'problem' je taj što ga gledamo iz vlastite perspektive. Kad promatramo biblijske tekstove i biblijske likove često se ne možemo oteti dojmu da ih promatramo iz pozicije znanja i upoznatosti s cijelom pričom, te reagiramo u njihovo ime znajući o njima više nego što su oni u tim trenucima znali o sebi, Bogu i teologiji. Time propuštamo onaj ljudski element cijele priče u koji Bog intervenira i način na koji On želi intervenirati i kod nas, pa onda propustimo i sami vidjeti poruku za naš konkretni život. Kroz takvu perspektivu od sebe potom očekujemo znanje i savršenstvo kakvo su imali biblijski likovi, a koje su stekli tek nakon cijelog događaja ili neki tek nakon završetka zemaljskog života. Osobito je to slučaj s jako poznatim likovima i jako poznatim biblijskim epizodama.
Unsplash
Sveti Josip je hranitelj i branitelj svete obitelji. Tko to ne bi htio biti i tko ne bi takvog čovjeka hvalio i poštovao? No, mi ne uzimamo uvijek u obzir punu perspektivu situacije. Često volimo misliti kako bismo, da slučajno danas sretnemo Isusa u zemaljskom obličju, apsolutno bili bolji vjernici nego što jesmo, te budemo ponekad čak i zavidni biblijskim likovima što su imali fizičke privilegije kakve mi nemamo, te kako mi moramo upregnuti svu svoju vjeru da bismo vjerovali u stvarnu prisutnost i život uskrslog Isusa, dok su oni imali priliku nedvojbeno biti sigurni u to.
Michelangelo Merisi da Caravaggio
Često propustimo vidjeti da je i tada bilo različitih likova koji su svi slušali jednu te istu poruku i gledali jedna te ista čuda i da je i u to vrijeme bilo onih koji jednostavno nisu prihvaćali i vjerovali. Često propuštamo činjenicu da je i danas Bog jednako prisutan i aktivan u svijetu i da ga jedni prepoznaju i vjeruju, a drugi nikako ne, gledajući jedna te ista otajstva. Možemo li zaista biti sigurni da bismo baš mi bili ti koji bismo reagirali drugačije i bolje samo da nam je više fizički dano? Je li fizička prisutnost otajstvu i očiglednost dovoljna za nepokolebljivu vjeru i još više za nepokolebljivu vjernost Bogu? Ili je stvar malo drugačija i potrebno je za krepostan život nešto više od same fizičke očiglednosti istine?
Pixabay
Nema čovjeka koji je bio bliže Isusu od svetog Josipa i nema istovremeno čovjeka kojemu je Isus više bio skriven nego što je bio svetom Josipu. Zvuči paradoksalno, ali ako bolje razmislimo o poziciji svetog Josipa, on je bio 'primoran' svoju prvotnu odluku o povjerenju u ono što mu Bog govori i što od njega traži, donijeti puno prije nego što je Isusa uopće mogao fizički sresti i naslutiti, tek je bio saznao da je Marija neočekivano trudna. Utoliko se nalazio u 'goroj' poziciji od nas koji o Isusu preko predaje i kateheza dosta toga znamo i prije nego što nas se upućuje na osobne odluke o povjerenju prema Isusu. U svakom slučaju se nalazio u 'goroj' poziciji od one u kojoj su se nalazili apostoli i kasniji svjedoci Isusova javnog djelovanja, a vidimo da su se i oni 'mučili' s povjerenjem prema Isusu. Apostoli i novozavjetno mnoštvo Isusa je srelo kao odraslog čovjeka koji jasno i razgovjetno naviješta istinu o sebi i svijetu, te to potkrjepljuje znakovima i čudima. Većina ili sve od toga bilo je svetom Josipu uskraćeno, barem u početku.
Pixabay
Kad se Isus rodio bio je malo bespomoćno dijete, koje je trebalo mnogo godina da naraste i da se počne izražavati i očitovati svoje osobine. Kroz sve to vrijeme sveti Josip se trebao ustrajno i predano brinuti za njega, za dijete koje nije bilo biološki njegovo vjerujući da se zaista radi o intervenciji Duha Svetoga kako mu je anđeo navijestio. Sveti Josip je trebao u Isusa povjerovati dok još uopće nije bio fizički vidljiv, dok je sam koncept takvog Božjeg očitovanja bio nov i nejasan. Štoviše, trebao je nastaviti vjerovati u njega kroz dugi period njegove sakrivenosti i 'običnosti'. Trebao je vjerovati da se tu zaista događa nešto nadnaravno.
Sveti Josip je svet, jer je poput Abrahama povjerovao Božjim obećanjima i jer se odlučio za Boga u kritičnom trenutku koji je zahtijevao povjerenje 'na neviđeno'. Ako bolje pogledamo u znanje i teologiju mi smo danas, u odnosu na Isusa, u boljoj poziciji nego što je bio sveti Josip. No, usprkos znanju i mi smo često pozvani poput svetog Josipa konkretno se brinuti za Isusa, koji nije jasno vidljiv i koji nam je skriven, kojeg možemo ponekad samo naslutiti, te u situacijama gdje smo dužni vjerovati u istinu koju ne vidimo jasno. Pozvani smo prepoznati i brinuti se za Isusa u svojim bližnjima često dok je još 'malen' i dok ga ne uspijevamo jasno prepoznati, često i u onima koji su u potrebi, a možda i u onima koji su još daleko od Boga i teologije. Pokušajmo u takvim situacijama nasljedovati svetog Josipa.