(Ne)običan

Sveti Ivan Krstitelj impozantna je ličnost. Njegovo rođenje je čudesno, njegova uloga značajna, sam Isus svjedoči da 'ne usta veći od Ivana Krstitelja (Mt 11, 11 ) i da je on Ilija koji ima drugi puta doći prije samog Mesije (Mt 17, 12) no osim njegove uloge i njegov nastup i način života su neobični, živio je u pustinji, hranio se skakavcima i divljim medom, oštrim riječima i beskompromisno je pozivao narod na obraćenje. Svetac, mistik, možda i čudak? To su najčešće asocijacije koje vežemo uz takve ličnosti, a ponekad i uz sve svece općenito, uz pozvane ljude, pa ponekad i uz sve posvećene ljude i praktične vjernike. Naravno ima onih koji se sami čine svetima pa se zaista postavljaju 'mistično' i budu na čudan način odvojeni od ovoga svijeta i praktično životnih stvari, ali ne gajimo li i mi svi pomalo taj stereotip prema svetosti, neobičnosti i pozivu? Neki ljudi zaista imaju neobičan poziv ili neobičan životni put. Pexels Posvećenje Bogu zaista često presloži ljestvicu vrijednosti tako da se praktični vjernik iz ovozemaljske perspektive ponekad zaista može činiti 'lud', ali nije li svetost u prvom redu zapravo 'normalnost'? Svece smo zbog njihove radikalnosti ili zbog fantastičnih legendi koje im je predaja ponekad pripisala skloni gledati kao ekscentrike, ali suprotno općem mišljenju popularne kulture sveci nisu ekscentrici niti su pobožni mlakonje. I sam Isus je imao problema s tom percepcijom kada je Židove opomenuo u vezi Ivana Krstitelja: 'Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena?' (Mt 17, 7-8). Wikipedia Svi mi od svetaca najčešće očekujemo neku 'odvojenost' od realiteta ili neku senzaciju, ali ako pogledamo što je svetost u svojoj dubini, a to je približavanje Bogu, sličnost s Bogom, ispunjavanje svojih potencijala i približavanje onome kako nas je Bog u početku zamislio. Ne bi li onda u tom slučaju svetiji ljudi, predaniji ljudi, ljudi pozvani da Bogu služe izbliza trebali biti bolji, ugodniji, simpatičniji, blaži, smireniji, sretniji od onih koji to nisu? Nečiji poziv može biti neobičan i radikalan, samim time njegov životni stil može, poput životnog stila Ivana Krstitelja i drugih svetaca koji su živjeli asketski ili mistično, izazivati čuđenje ili divljenje, ali dubinska oznaka sveca je da on nije 'izvan sebe' nego zapravo približavanjem Bogu zapravo dolazi bliže sebi, a time je bliži i drugima. To bi trebalo vrijediti i za svakog vjernika, bilo laika, redovnika, redovnicu, svećenika. Ponekad mi sami od sebe ili od drugih činimo percepciju ekscentrika. Često i mi vjernici kad čujemo da je netko pozvan ili obdaren nekim neobičnim pozivom ili izvanrednim darom odmah gradimo stereotipe i distance, često i na vlastitu duhovnost stavljamo utege i očekivanja koja nemaju veze s realitetom, a još češće smo skloni iste pritiske pripisivati posvećenim osobama i svećenicima. Pixabay Biti pozvan, biti posvećen, biti neobičan, biti svet, biti bolji zaista nije nešto što bi nas trebalo odvajati jedne od drugih i biti izvorom skepse, fame i senzacije nego nešto što bi nas trebalo činiti bližima jednim drugima i suradljivijima u izgradnji Kraljevstva Božjega. Svi koji su se približili Ivanu Krstitelju uvjerili su se da je zaista tako i bili su potaknuti na promjenu svoga života (usp. Lk 3, 10-15) dok su oni koji su se zadržali u površnim i senzacionalističkim informacijama propustili poantu (Mt 21, 23-17). Koliko smo ljudi oko sebe zaista dotaknuli je mjera svetosti, a ne prigodne okolnosti našeg života i poziva.