Nedjeljno jutro – Učitelju moj , da progledam

Na današnju nedjelju slušamo lijepa, ali teološki komplicirana misna čitanja…

Ima tu mnogo kompliciranih riječi: hromi, sužnjevi, snoplje, okajnice, sokoliti. Poteškoću u razumijevanju teksta zadaju nam i nepoznata imena koja se pojavljuju, a bez kojih je nemoguće shvatiti poruku tekstova. U svakom čitanju imamo jedan par imena.

U prvom čitanju to su Jakov i Efrajim, Jakov je opisan kao prvak naroda, a Efrajim kao prvijenac Božji. Jakov je dobio novo ime i nama je možda poznatiji kao Izrael. Njegov djed Abraham od Boga je primio obećanje da će postati ocem mnogih naroda. Uostalom to i samo njegovo ime znači. Spletom okolnosti, Abrahamov blagoslov prenio se preko njegovog sina na Jakova koji je bio otac dvanaestorice sinova, a svaki od tih sinova postao je začetnik posebnog plemena i naroda. Njegov najpoznatiji sin zvao se Josip. Josip je imao dva sina, a jedan od njih je dotični Efrajim o kojemu danas govori prvo čitanje. Jakov je po Božjem nadahnuću odabrao upravo Effrajima da na njega prenese Abrahamov blagoslov i njega, premda najmlađega, učini prvijencem. Tako ova obojica, i Jakov i Efrajim postali su simbol Božjega izabranoga naroda.

Foto: Pexels

U drugom čitanju se govori o dva svećenika: Aron i Melkisedek, za Arona se navodi da je od Boga pozvan, a Melkisedek se spominje kao začetnik svećeničkog reda. Obojica su vrlo važni. Aron je stariji brat Mojsijev i bio mu je desna ruka u svemu. On je postao prvi veliki svećenik. Veliki svećenik je za Izraelce bio nešto kao papa za nas katolike. Veliki svećenik je jedini imao pravo ući u svetište hrama na Dan pomirenja. Ta dinastija svećenika održala se kroz više od tisuću 1000 godina sve do uništenja Jeruzalemskog hrama. No simbolički pojam za svećenike u Svetom Pismu je Melkisedek, tajanstveni drevni svećenik kralj koji je ugostio Abrahama, neki ga čak povezuju s arkanđelom Mihaelom, no ono što je činjenica je da Melkisedek nagovjećuje dolazak Isusa spasitelja. Tako i Aron i Melkisedek postaju predslika Isusa koji će postati novi vječni svećenik.

Foto: Pexels

U evanđelju jedan slijepi prosjak susreće Isusa. Evanđelje ga proziva Bartimej premda mu to nije osobno ime. To jednostavno znači da je on Timejev sin. I ono što je tu posebno znakovito je detalj da njih dvojica ne oslovljavaju jedan drugoga vlastitim imenom, već imenom njihova oca. Isus govori prosjaku: Sine Timejev, a on govori njemu: Sine Davidov.

Često mi u našim razgovorima ne oslovljavamo druge njihovim osobnim imenom. Mene malo tko zove imenom: Anđelko. Puno češće čujem titulu velečasni. Djeca svoje roditelje ne zovu po imenu. U pojedinim kulturama, posebno u Aziji, nepristojno je izgovarati tuđe ime, posebno ako je ta osoba starija. Vjerujem da i Isus i prosjak razgovaraju međusobno s poštovanjem, odajući ujedno počast svojim ocima. Jasno, kralj David nije bio direktni Isusov otac, ali je jedna od osoba u Isusovom zemaljskom rodoslovlju. A Timej, prosjakov otac, bio je prema tradiciji, poznati grčki filozof o kojemu je Platon napisao jedan spis. Dakle, moguće je da koristeći ime otaca žele jedan drugoga počastiti, prosjak Isusa da je on kraljev sin, a Isus prosjaka da je on sin filozofa. Nešto slično kao što bismo nekome rekli da je sin predsjednika ili nogometaša.

Foto: Pexels

E sad, sve ovo rečeno može biti uvod u razmišljanje o ljudima koji su nama bili važni za našu vjeru. Sjetite se svećenika koji vas je krstio? Jeste li ga poznavali? Znate li gdje se sada on nalazi? Lijepo je i sjetiti se crkve u kojoj ste se krstili. Pokušajte se sjetiti i osobe koja te je naučila tvoje prve molitve, s kime si najčešće molio u svojoj obitelji i koje su to molitve bile? Moliš li ih još uvijek?

Zasigurno postoje mnogi ljudi iz obitelji i Crkve koji su i vama osobno bili proroci, svećenici, misionari i približili vas Kristu. Neka nas to potiče i na molitvu i na naš osobni angažman da budemo širitelji Evanđelja našim bližnjima.

Foto: Pexels

Kao Kristovi vjernici mi smo baštinici tolikih svjedoka i svetaca, posebno onih koje nam otkriva sveto pismo. Mi, dakle, nalazimo svoje mjesto u Crkvi unutar zajednice vjernika. Naše ime ne vrijedi ništa ako nije povezano s nečim što nas nadilazi. Naše ime, kao i imena biblijskih likova, dobivaju svoje značenje po našim roditeljima, po našoj djeci, po narodu u koji smo uključeni, po Kristu Isusu kojemu suobličavamo naše živote, po službi koju vršimo.

Postali smo vjernici po djelovanju drugih kršćana koji su postali naši misionari. Sada želimo ići naprijed, želimo i mi kao »pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širiti i braniti vjeru«. Čovjek iz evanđelja bio je sam, a nakon susreta s Isusom postao je dio zajednice, bio je slijepi prosjak, a sada je postao jedan od Isusovih učenika. Tako i mi želimo biti Božji službenici, već ovdje u Crkvi moleći jedni za druge, a onda i pred čitavom svijetom.