„Ti si Petar Stijena“, rekao je Isus svome učeniku Šimunu Petru i tako ga postavio kao temelj Crkve. No samo nekoliko minuta kasnije, obraća mu se s oštrim prijekorom i čak ga naziva sotonom: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Petar je naime prethodno potvrdio da je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Isus je potom objasnio što to znači biti Pomazanik: da to znači biti odbačen, trpjeti i umrijeti te potom uskrsnuti. Najavljuje stvari koje su morale šokirati njegove prijatelje jer ako je on zaista očekivani Mesija poslan s neba, onda bi trebao zavladati kao kralj i pobjednik, a ne biti ubijen. I ponovno je Šimun, novim imenom Petar, taj koji se usudi progovoriti u ime ostalih učenika. Sigurno je i to razlog zašto je baš on izabran za predvodnika, jer se ne boji reći što misli, jer istupa naprijed ispred ostalih. Samo ovog puta njegove riječi nisu bile u Božjem duhu. Pokušao je on čovjek ispraviti i poučiti Sina Božjega što treba činiti, a nije ni svjestan da se time suprotstavlja njegovu planu spasenja. Kao da bi on znao bolje od Isusa što je Božja volja. Onaj koji je ispovjedio vjeru u Krista i prozvan stijenom, sada je protiveći se Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću postao sotona i sablazan.
Foto: Pixabay
Zanimljivo je da Isus koristi tu riječ sablazan, koja je u evanđelju na originalnom grčkom zapisana kao skandalon što doslovno znači kamen spoticaja. Znači Petar je i dalje stijena, ali kao da je izgubio ulogu onoga koji nosi Crkvu te postao kamen-stijena koja se opire Božjoj volji. To je identitet Petra, ali i svih nas ljudi: u jednom trenutku možemo ljude privlačiti vjeri, a u drugom možemo priječiti drugima pristup Bogu. To je i stvarna opasnost, da ono što smo primili od Boga koristimo protiv njega. Stoga bez obzira na naše talente i uspjehe, bez obzira na visoke službe koje imamo u Crkvi ili društvu moramo uvijek biti ponizni učenici i vjerno slijediti put kojim nas Bog želi povesti. A to je, kao što znamo, put do Uskrsa, ali je isto tako put križa. I ova nesuglasica koja je nastala između Isusa Krista i apostola Petra postala je prigoda da Isus progovori o tome putu kršćanina, putu odricanja samoga sebe i uzimanja svoga križa. Premda je Isus bio vrlo strog prema Petru, izgleda da mu to nije uzeo za veliko zlo. Dobro zna da njegovi učenici razmišljaju zemaljskom logikom i daje Petru i svima nama priliku shvatiti da naš život nije vezan samo uz ovaj svijet, da postoji jedan viši cilj kojemu moramo težiti.
Foto: Pixabay
Čovjek može zagospodariti cijelim svijetom, a ipak izgubiti svoj život i tada mu nije ništa vrijedila sva zemaljska slava. Pobožni jednostavni ljudi u svojim mukama i križevima, mudro će reći: Isus je trpio, pa moram i ja! I to je jedna vrsta ispovijesti vjere, svjedočanstvo da u vjeri proživljavaju i dobro i zlo, svaku životnu okolnost i da je to sve na Božju slavu. Poznata je drevna legenda o Petru. U vrijeme velikih progona kršćana koje je provodio rimski car Neron, kršćani su bili u velikoj opasnosti. Tako je i Petar u strahu od trpljenja i smrti odlučio pobjeći iz grada. A i drugi kršćani su ga savjetovali da potajno napusti Rim kako bi nastavio širiti Evanđelje smatrajući da je korisniji Crkvi živ nego mrtav. I Petar je žurno krenuo viom Appia - Apijskom cestom, no na samom izlazu iz vječnoga grada, ukazao mu se Krist koji je išao suprotnim smjerom. Apostol je zbunjeno zastao i upitao ga: "Quo vadis, Domine?" (Kamo ćeš, Gospodine?), a Isus mu je odgovorio: "Idem u Rim, da me opet razapnu!" To je Petra toliko dirnulo te se vratio u Rim, tamo je bio bičevan i potom razapet na križ. Jedino je tražio da ga razapnu naopačke jer se nije smatrao dostojnim umrijeti istom smrću kao i njegov Gospodin. Dakle, Petar je na kraju ipak spremno prihvatio trpjeti i, slično Isusu, dao nam primjer da sve u životu primamo iz Božje ruke i njemu predajemo, pa i sam svoj život. Znamo da je Isus Krist nosio svoj križ za nas i naše spasenje, pa tako i mi nosimo naše križeve s ljubavlju za Isusa, jer sve zemaljsko prolazi, a Božja ljubav ostaje zauvijek.