Nije, dakle, pitanje molimo li redovito, čitamo li Sveto Pismo, primamo li sakramente, svjedočimo li o Bogu pred susjedima, klečimo li ili stojimo kad molimo, primamo li pričest na ruke ili na usta. Pravo je pitanje kakvo je stanje u našem srcu, a sve drugo dolazi poslije...
„Zašto tvoji učenici ne postupaju po pravilu, nego nečistih ruku blaguju?“ pitali su farizeji i pismoznanci Isusa jer su njegovi učenici jeli a da nisu prije jela oprali ruke. Tu se nije radilo o zakonu, već o tradiciji, o predaji starih koja je imala higijensku, ali još više ritualnu svrhu da čovjeka očisti i tjelesno i duhovno.
Zato im Isus Krist odgovara: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Bog nije direktno uvrstio „moraš jesti čistih ruku“ među svojih deset zapovijedi. Ipak, bilo je potrebno za svakodnevni život donositi i mnoge druge odluke i propise pa je tako nastala usmena predaja, a pranje ruku prije jela bilo je jedno među njima. Onda nam je jasno zašto je Isus optužio one koji su ga optuživali da su licemjeri. Njima je važnija bila njihova predaja nego Božje zapovijedi. Vjerujem da je Isus dobro znao da je važno oprati ruke, ali također i da je mnogo važnije imati čistu dušu i srce. Veće je zlo za čovjeka da se zarazi grijehom nego virusom.
Foto: Unsplash
To je ono gdje su farizeji i pismoznanci otkriveni kao licemjeri. Držali su izvanjske propise, obavljali rituale, ali su iznutra bili puni zloće. I na njih se mogu primijeniti riječi proroka Izaije koje je Isus ponovio: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“
Ta je riječ i nama upućena kao pouka i opomena. Ne upadamo li i mi u zamku obdržavanja propisa i mjera, a zanemarujemo ono što je istinsko dobro? I Crkva ima bogatu tradiciju i predaju koju je vrijedno čuvati, ali koja ne smije postati preprekom našem približavanju Bogu. Postoje, primjerice, propisi da se uvijek na spomen imena Isusova čovjek nakloni, da se ne smije ništa jesti sat vremena prije pričesti ili da se na oltar ne stavlja ništa osim misne knjige i kaleža s hostijom. Tradicionalna liturgija ide još dalje i pazi na svaki detalj, na broj svijeća koje su upaljene, na položaj platna koja prekrivaju oltar, na visinu sklopljenih ruku i tako dalje. Lijepo je to sve vršiti, ali naša se vjera ne mjeri tim izvanjskim znakovima.
Kao što su pismoznanci osudili Isusa i njegove učenike zbog neopranih ruku, tako i vjernici znaju jedni druge osuđivat ako je netko zakasnio na misu, ako se previše našminkao, ako nije dao milostinju, ako nije kleknuo kod posvete, ako je pričestio na ruku. I onda zaključuju da tim ljudima nedostaje vjere ili da su oni zbog toga loši vjernici. Naravno, s druge strane, možemo misliti da smo mi uzorni vjernici jer smo se pobožnije od drugih vladali na misi. Tako i mi lako postajemo licemjeri.
Foto: Unsplash
Dakle, nije pitanje molimo li redovito, čitamo li Sveto Pismo, primamo li sakramente, svjedočimo li o Bogu pred susjedima, klečimo li ili stojimo kad molimo, primamo li pričest na ruke ili na usta. Pravo je pitanje kakvo je stanje u našem srcu, a sve drugo dolazi poslije.
Zaista se događa, a moram priznati, vidim to i sam na sebi, da se nekad zavaravamo da smo dobri kršćani jer obavljamo svoje pobožnosti, jer smo blizu oltaru, jer propovijedamo o Božjem milosrđu, jer smo svakodnevno na misi, a srce je za to vrijeme negdje drugdje, srce nam je daleko od Boga.
Ima jedna mudra biblijska izreka: „Ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu“. Srce je najintimnije središte čovjeka, tu se nalaze naše želje, naše strasti, naše radosti, naši osjećaji, a i naša vjera. I zato je ono tako dragocjeno. Važno je održavati higijenu tijela, no još više, higijenu srca. Čupati iz srca zle namisli, bludništva, lakomosti, opakosti, bezumlje i svaku drugu vrstu zla uz pomoć Božje milosti i blizine.
Foto: Unsplash
Bilo bi dobro uzeti današnja misna čitanja, posebno preporučujem psalam i evanđelje, i napraviti jedan osobni ispit savjesti da vidimo iskreno jesmo li u miru s Bogom. Današnji psalam daje lijep odgovor na pitanje tko smije prebivati u šatoru Gospodnjem i kako prepoznati osobu čista i pobožna srca. To je osoba koja živi čestito, koja čini pravicu, i istinu iz srca zbori i ne kleveće jezikom. Onaj koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje.
Bog nas sve poziva k sebi, ali ne želi da mu dolazimo samo fizički, nego da mu predamo i svoje srce kao što ga je i on predao nama po Isusu Kristu. Zaogrnuti njegovom ljubavlju i iz našeg će srca izvirati dobra djela, a sve što činimo bit će odraz istinske vjere koja spašava.