Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam…
Za posljednju nedjelju crkvene godine koja je ujedno i svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, u liturgiji se moli poznati Psalam 23 - Gospodin je pastir moj. Ništa nam ne umiruje dušu kao spoznaja da je naš Bog uvijek blizu uz nas, kao pastir uz svoje stado. Ovaj psalam je pohvalno moliti svakodnevno.
Kad smo izolirani i usamljeni, podsjećamo se da je Bog s nama i molimo: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam. Kada smo umorni, opterećeni i zbunjeni, molimo: Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi. Kada smo zabrinuti, nesigurni i izgubljeni, molimo: On krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Kada smo bolesni i u strahu za svoj život ili kada tugujemo za preminulom osobom, molimo: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Kada se suočavamo s poteškoćama i napadima, i nadamo boljemu sutra, molimo: Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Kad smo pritisnutim velikim zlom i opasnošću, molimo: Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge.
Foto: Pixabay
Slika ovaca korištena je i u prvom čitanju i u evanđelju, a na oba mjesta govori se ista stvar. Prorok Ezekijel prenosi Božju poruku: „Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!“ Isus Krist taj sud smješta na kraj povijesti i opisuje kako će to biti: „Kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje slave svoje sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.“
Foto: Pixabay
Mi slavimo Isusa Krista, kralja svemira i svega stvorenoga koji sjedi na svom veličanstvenom prijestolju u Kraljevstvu nebeskom, ali u ovom zemaljskom Kraljevstvu on ima jedno drugo prijestolje kao razapeti spasitelj na križu. Na taj način sa sobom sjedinjuje sve koji su poput njega pribijeni svojim nevoljama i pridružuje ih svojim patnjama. A svi koji pate već su mu blizu. Svi koji su gladni ili žedni, ili stranci, ili goli, ili bolesni, ili u zatvoru: živi su znak Isusa, našega kralja. Oni su, kako kaže Evanđelje, njegova najmanja braća i sestre.
Stoga je licemjerno ići u Crkvu da bi susreli Boga, a istovremeno okretati glavu od onih koji su u potrebi. Ponekad se toliko brinemo oko odlaska u Crkvu, a istodobno zaboravljamo biti dobri prema svojim susjedima.
Današnje Evanđelje nije prispodoba. Naš nam Gospodin daje jasne upute kako možemo ispuniti svoju kršćansku dužnost kao podanici ili bolje rečeno, kao baštinici njegova kraljevstva. Imamo svaki dan priliku služiti svome kralju čineći djela milosrđa, a nažalost, većinu tih prilika propuštamo.
Foto: Pixabay
Za vrijeme opasne i pogubne pandemije u 3. stoljeću, kršćani su bili manje od 1% u Rimskom carstvu, ali njihove su zajednice bile privlačne jer su pružale osjećaj bliskosti koji prije nije postojao, jer su kod kršćana svi bili jednako vrijedni. Dakle, tijekom takozvane Ciprijanove kuge 250. godine, koju nije uzrokovao koronavirus, već vjerojatno filovirus, u rimskom je svijetu umrla četvrtina stanovništva. Sveti biskup Ciprijan propovijedao je kršćanima da su sada na ispitu velikodušnosti i dobročinstva prema svim žrtvama da bi posvjedočili Božju brigu i ljubav ljudima. Također je zapisao da je u najtežem razdoblju samo u gradu Rimu svakodnevno umiralo 5000 ljudi. Kršćani su bili jedini koji tada nisu bježali već su išli u susret bolesnicima i njegovali ih. Mnogi su se kršćani sami razboljeli i umrli, ali njihova se žrtva isplatila jer su mnogima mogli pomoći da se oporave.
Foto: Pexels
Nevjerojatna stvar ove krize bila je upravo kršćansko svjedočenje ljubavi Isusa Krista prema njihovim poganskim susjedima. Dok su mnogi ljudi napuštali one koji su se razboljeli, kršćani su riskirali svoje živote brinući se o onima. Državni poglavari, čak i liječnici počeli su napuštati gradove, a kršćani su ostali, riskirajući i svoj život radi pomaganja bližnjima. I na čudesan način, ta epidemija koja se doimala kao kraj čovječanstva, pomogla je širenju milosrđa i rastu broja kršćana.
I mi danas primamo poziv od Boga da se ne bojimo, već da pokažemo brigu jedni za druge djelima milosrđa i pomoći našoj braći i sestrama u Kristu, našemu vječnome kralju.