Ono što se dogodilo u Susretu apostola s Isusom na Uskrs, može se dogoditi i nama…
Ova nedjelja pred nas stavlja isto evanđelje kao i prošle nedjelje. Na uskrs navečer Isus se ukazao svojim učenicima koji su se bili u strahu i žalosti zatvorili u gornjoj sobi jedne kuće. Isus uskrsli dolazi da bi im odagnao i strah i žalost i sumnje te im, piše u evanđelju, otvara pamet da razumiju pisma, objašnjava im što znači uskrsnuće i dopušta im da mu dotaknu rane te s njima sjeda za stol i blaguje.
Razlika od prošle nedjelje je što danas slušamo kako je taj događaj opisao evanđelist Luka, a ne evanđelist Ivan i opažamo da Luka ne spominje Tomu koji tada nije bio s njima, a cijeli događaj je opis osvjedočenja Isusovih učenika da je on zaista uskrsnuo, da je živ te da je i dalje, sada na novi način, on uz njih.
Foto: Wikimedia
Učenici su već ranije mnogo puta čuli Isusove propovijedi o životu vječnomu, a znamo da im je on i više puta unaprijed govorio i ponavljao da će biti ubijen i da će potom nakon tri dana ustati iz groba, čitali su to i u proročkim knjigama, studirali su Mojsijeve knjige staroga zavjeta koje su to isto najavljivale, ali i dalje nisu shvaćali što to znači niti su vjerovali u uskrsnuće. Znači, čuli su poruku i to direktno od Isusa, ali kad je on uskrsnuo, nisu razumjeli što se dogodilo. Pamet im je bila zatvorena. Stoga im Isus dolazi ususret i to kroz zatvorena vrata, ali ne kao duh, već u svome tijelu na kojemu se i dalje vide rane od mučenja i razapinjanja, on čak s njima jede večeru. Došao je k njima i raspršio njihove sumnje, otvorio im pamet i srce da vjeruju, da se raduju, da mu budu svjedoci.
I mi, kad čujemo neku važnu poruku, možemo je zapamtiti, ali je ne razumjeti. To se događa kada sami čitamo Sveto Pismo. Zato se ti sveti tekstovi trebaju uvijek čitati u molitvi sabrano u otvorenosti Duhu Svetomu koji će nam biti tumač, a onda i u Crkvi koja ima poslanje tumačiti poruke Božje riječi.
Foto: Wikimedia
Događa se dakle da čujemo, pročitamo, naučimo neku novu poruku, ali je ne uspijevamo razumjeti, a možda čak i ako razumijemo, ne uspijevamo tu poruku prenijeti u naš osobni život. I to je važno pitanje: jesmo li Božje riječi prihvatili, dopuštamo li da nas te Božje Riječi i pouke mijenjaju? Zato je dobro, kad čitamo tekstove iz Biblije, posvijestiti si Božju prisutnost i moliti Duhu Svetomu nam otvori pamet za primanje pouke i otkrivanje Božje volje za nas u njoj. Dobro je slušati propovijedi, ali važno da i sami razmišljamo o riječi i prenosimo je u naš kršćanski život.
I ono što se dogodilo u Susretu apostola s Isusom na Uskrs, može se dogoditi i nama. Na sakramentalan i mističan način Isus Krist nas posjećuje svake nedjelje kao što je tada posjetio učenike okupljene u kući. I pogledajmo još jednom što je tada učinio. Protumačio im je Pisma i podijelio s njima obrok, a to su, kao što znamo i dva središnja djela svete mise: slušanje i tumačenje Biblijskih čitanja i sudjelovanje kod stola na kojemu se blaguje posvećena hostija, kruh života. U prvom dijelu mise, službi riječi, Gospodin nam progovara, a u euharistijskoj službi, hrani nas duhovnom hranom. I tako se današnje evanđelje ponavlja svake nedjelje na našim župnim oltarima dok se okupljamo zajedno kao što su to činili i učenici.
Foto: Pexels
Učenici su nakon Isusove smrti pali u veliku depresiju, bili su tužni, uplašeni, zbunjeni, u boli i očaju, sa svojim sumnjama i grijesima jer su osjećali i da su iznevjerili svojega Učitelja. I mi smo često takvi. Dolazimo u Crkvu umorni, bolesni, opterećeni, grešni, izgubljeni, s našim molbama i potrebama, ali nas susret s Gospodinom mijenja. On nam daje nebeske darove mira, snage, nade, radosti, blagoslova. Ukazanje na uskrs bilo je važno kako bi se učenici ohrabrili i uvjerili u stvarnost Uskrsnuća. Krist uskrsli objavio im se živ, otvarajući im pameti i srca da postanu njegovi apostoli širom svijeta.
Ali znamo da se Isus morao ponovno vratiti i to već druge nedjelje i ponovno sve ponoviti kako bi učvrstio apostola Tomu koji je i dalje sumnjao. I to nije bio kraj. I iduće nedjelje nakon toga opet je morao doći k njima jer su apostoli pozvali druge ljude u svoju kuću. I kako su se oni nastavljali okupljati svake nedjelje na molitvu iščekujući Gospodina, i dovodili uvijek nove ljude Kristu, on im je dolazio i vodio u vjeri pomažući u svim njihovim nevoljama i problemima. To se nastavilo i nastavlja se i danas po cijelome svijetu, svake nedjelje i u svakoj Crkvi. Ne treba nas mučiti što svake nedjelje slavimo iste sakramente, ponavljamo iste molitve, čitamo tekstove koje već znamo i možda slušamo propovijedi koje smo već čuli. Naprotiv, trebali bismo biti radosni i zahvalni što možemo uvijek iznova primiti Božje darove i blagoslove.
Druga riječ za evanđelje je: Radosna vijest, a to je zato što evanđelje kao i vijesti, uvijek donosi novost u naš život.