Kroz kratko vrijeme božićnoga vremena slavimo puno blagdana. Današnji blagdan krštenja Gospodinova je posljednji božićni blagdan prije nego se vratimo u liturgijsko vrijeme kroz godinu
Krštenje je prvi sakrament Crkve. Znamo da svi sakramenti dolaze od Isusa Krista, ali smo pomalo zbunjeni Isusovim krštenjem. Zašto se on zapravo krstio? Za nas je krštenje sakrament inicijacije u kojem smo očišćeni od istočnog grijeha, sakrament u kojem smo uvedeni u Crkvu, ali Isus nema izvorni grijeh, nije se trebao uključivat u Crkvu kad je on već Tijelo na kojem mi kao Crkva sudjelujemo. Isto tako, krštenje koje je Ivan Krstitelj činio bilo je krštenje pokajanja za grijehe, a Isus nije imao grijeha. Dakle, možemo se zapitati koji je razlog da se Isus krstio?
Foto: Pixabay
Zanimljivo je da ni Ivan ni Isus nisu izmislili krštenje. Među Židovima se ono prakticiralo stoljećima kao ritual sličan našoj ispovijedi. Koristili su poseban bazen za pranje tijela i za duhovno očišćenje od grijeha. Kad se Ivan Krstitelj pojavio, propovijedao je potrebu krštenja kao pripremu za dolazećeg Mesiju, a Isus Krist je taj obred pretvorio u jedinstveni čin kojim započinjemo život u vjeri. Povezao je Duha Svetoga s vodom krštenja, ali to je učinio tek kasnije, svojom smrću i uskrsnućem, a ne s krštenjem u rijeci Jordana kod Ivana Krstitelja.
Jedan odgovor na ovo pitanje Isusovoga krštenja imamo u apokrifnoj knjizi "Evanđelje Hebreja", gdje piše da je Isus primio Ivanovo krštenje kako bi udovoljio svojoj majci i rodbini. Oni su htjeli da on to učini, pa je to i učinio iz poslušnosti, pokazujući da je došao slušati i služiti. Prihvatio je stati u red s ostalim grešnicima koji su se trebali pokajati. Mnogi Oci Crkve objašnjavaju da je Isus primio krštenje da bi se poistovjetio s grešnicima.
Foto: Pixabay
Ja razmišljam o tome kako je ovo krštenje za Isusa samoga bilo posebno iskustvo jer je tu doživio posebnu blizinu sa svojim nebeskim Ocem koji je progovorio kroz oblake dok se Duh Sveti u obličju goluba spustio nad njega. Ovo je vrlo važan događaj, ne zato što su ljudi mogli vidjeti nebeski znak, već zato što je Isus jasno čuo glas svoga oca. Doživio je Boga kao svojeg pravoga Oca i sebe kao Sina.
Prije krštenja Isus je živio jednostavnim radničkim životom, pomagao svojim zemaljskim roditeljima Josipu i Mariji, odrastao je poput svih normalnih dječaka. Marija i Josip pričali su mu kako je došao na svijet, ali su mu i dalje oni bili jedini roditelji. Bog je pustio Isusa da uči živjeti kao čovjek sa svojom obitelji.
Foto: Pixabay
Koliko nam je otkriveno u evanđelju, kod krštenja Isus je po prvi puta vidio svoga pravoga Oca. Kako je to morao biti veliki trenutak, ne za masu, ne za svjedoke koji su to sve isto vidjeli, već za njega osobno? Isus je imao dobrog oca Josipa, ali je oduvijek znao da mu on nije pravi Otac. Bio je poput dječaka, koji zna da je posvojen i koji sanja o trenutku kada će vidjeti svoje prave roditelje. Štoviše, već je navršio 30 godina, dob u kojoj su njegovi vršnjaci već imali obitelji i djecu, a on još uvijek „nije znao“ što činiti. On je i dalje čekao svoje pravo poslanje.
To se sve promijenilo kada je primio krštenje od Ivana Krstitelja. Tada je zastao pred otvorenim nebom, susreo Duha Svetoga i čuo Očev glas: „Sine moj, ljubljeni! U tebi mi je sva milina!“ Vidimo da se ovdje, u evanđelju po Marku, Bog obraća Isusu osobno: „Ti si Sin moj, ljubljeni!“
Foto: Pixabay
Isusu nije bilo potrebno krštenje kao što je nama za oproštenje grijeha, ali ipak mu je trebalo da mu pomogne da shvati svoj pravi identitet i svoje poslanje u svijetu. I nama to treba. Potrebni su nam trenuci ohrabrenja i riječi podrške. Baš kao što dijete treba svakoga dana čuti od roditelja riječi ljubavi, tako i mi kršćani, vjernici trebamo često Božju riječ blagoslova. Dobra vijest je da nam Bog govori svaki dan, svaki put kad mu se molimo. Čujemo ga kad slavimo euharistiju u riječi Svetoga pisma i sakramentalno u zajedništvu s Kristovim tijelom.
Kad čujemo Boga kako nam govori, kao što je progovorio Isusu kod krštenja na Jordanu, to nam može biti spas iz naših tjeskoba, strahova, depresija, izgubljenosti. Ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći, govori Bog, nije važno kako si živio svoj život niti gdje se sada nalaziš, uvijek postoji put naprijed i mnoštvo blagoslova koje treba otkriti, zasigurno i u ovoj godini koja je pred nama.