Mi se često žalimo na naše stanje, a kad bismo malo pogledali, što se tiče materijalnih stvari, nikada nitko u povijesti nije imao sve što mi danas imamo, nikad se nije tako dobro, ugodno i sigurno živjelo kao danas…
U jednom razgovoru s prijateljem, rekao mi je da je prosječan čovjek u Europi bogatiji nego npr. posljednji veliki francuski kralj Luj XVI. Nisam nikad o tome tako razmišljao pa sam išao malo istraživati i saznao da su francuski kraljevi doista uglavnom živjeli u dugovima. Ali ipak su živjeli u raskoši, no raskoš kraljeva u prošlim stoljećima puno je lošija od običnog građanskog života u 21. stoljeću. Mi danas možemo putovati puno brže i udobnije nego što su to mogli kraljevi, tada nije bilo toplih tuševa, nije bilo ni interneta, nije bilo filmova, nije bilo frižidera, nije bilo antibiotika.
Mi se često žalimo na naše stanje, a kad bismo malo pogledali, što se tiče materijalnih stvari, nikada nitko u povijesti nije imao sve što mi danas imamo, nikad se nije tako dobro, ugodno i sigurno živjelo kao danas. Mislim da se nitko od nas ne bi htio mijenjati s kraljevima 18. stoljeća jer nam je previše stalo do naših automobila, pametnih telefona, televizijskih serija, kave iz automata, i drugih malenih luksuza. Možda naše nezadovoljstvo proizlazi ne iz toga što nemamo dovoljno, nego zbog toga što imamo previše, možda su zaista ljudi nekad bili zadovoljniji jer su se manje oslanjali na materijalno, a više na ono duhovno.
Foto: Pixabay
I mi ćemo priznati da su najvažnije stvari u životu duhovne naravi, ali ćemo uvijek prvo gledati kako prigrabiti što više onoga materijalnoga. I tu smo kao u klopci, duh traži vječne vrijednosti, ali tijelo se uvijek progura sa svojim zahtjevima i potrebama.
Što biste odgovorili kad bi vas pitali: što je to bez čega ne bi mogli živjeti? Možemo nabrojati one glavne odgovore: bez kisika, hrane, novaca, bez zdravlja i krova nad glavom, bez prijatelja, bez ljubavi. I sve su to dobri odgovori, ali ne znači da vrijede za nas na duhovnoj razini. Očito je da ovisimo o svemu nabrojanome i još o mnoštvu drugih stvari, ali što je to na što se najčešće oslanjamo, što nas motivira i pokreće da nastavljamo borbu života?
Ivan evanđelist u svojoj poslanici tumači: „Što god ištemo, primamo od Gospodina“, te nastavlja: „a primamo sve jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago“. Bog je taj koji nam daj sve što nam je potrebno i sve što želimo, on je taj koji nam je dao život, koji nas drži na životu danas i koji nas jedini može spasiti za vječnost. S druge strane, mi se možemo nadati svemu od Boga jer, ili bolje rečeno, ako činimo ono što je Bogu drago, ako činimo što on želi.
Foto: Pixabay
Bog jedini ima život u sebi, on je čisti bitak, onaj koji jest, neovisno o drugima. Mi, živi ljudi, ne možemo živjeti sami, a niti uzimajući od drugih, već jedino dajući. Ono čemu mi dajemo život, to i naš život čuva. Ako nismo otvoreni životu, potpisujemo si smrtnu presudu. Ako ne brinemo za okoliš i priroda bi nas mogla odbaciti. Ako ne slijedimo Božji put ne možemo se nadati ničemu istinski vrijednome u životu. Činjenica je da smo živi sada, no ako želimo nastaviti živjeti, to možemo samo u suradnji sa životom koji nas okružuje.
Evanđelje nam to opisuje kroz sliku trsa i loze. Ako nismo s Bogom, tada smo kao loza odsječena od trsa koja će brzo usahnuti. Ovako govori Isus: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“
Trs je poput korijena, naizgled beživotan, dok loze na njemu poput grana stabala bujaju i rastu bez granica. Kod obrađivanja vinograda važno je dobro obrezati trs i ostaviti samo onu lozu koja će moći donijeti ploda. Loza nekontrolirano raste i potreban je i vinogradar koji će je znati obraditi. Na kraju se čini da je loza ta koja je najvažnija jer na njoj rastu grozdovi, ali bez trsa i bez vinogradara i bez sunca, vidjelo bi se koliko je sama grana loze nemoćna i beskorisna.
Foto: Pixabay
Tako i mi ljudi, postajemo u životu plodonosni jedino ako rastemo iz Krista kao trsa, ako dopuštamo da nas Bog Otac kao vinogradar obrađuje, te ako se otvorimo Duhu Svetome koji poput sunca umnaža naše grozdove, naša dobra djela
Slika trsa i loze bila je biblijska slika iz Starog zavjeta koju su kršćani od samih početaka koristili u sakralnoj umjetnosti kao simbol Krista i Božjega naroda. Na jednom trsu raste mnogo grana loze koje su isprepletene međusobno da je gotovo nemoguće reći gdje koja grana počinje, a gdje završava. Eto, takav je odnos i nas kršćana s Isusom Kristom. Mi rastemo iz njegova trsa, iz njegova života, iz njegova uskrsnuća, a moći će se raspoznati tko živi autentičan kršćanski život po plodovima dobrote i ljubav koje donosimo.