Jesam li ja kao svećenik bliže Bogu nego vi obični vjernici koji čitate ove retke?
Mi vjerujemo da Bog čuje sve naše molitve i ni jednu ne odbacuje. Ali nekad se čini da nečije molitve uslišava prije drugih. U današnjem evanđelju imamo zanimljivu situaciju. K Isusu je došla žena Kanaanka, jedna nevjernica, poganka. Došla je s molitvom da joj Isus izlijeći kćer. Isus se nije osvrtao na njezine molitve i glasno zapomaganje, čak niti kad su ga apostoli zamolili da joj pomogne. Obrazložio je to rekavši da je poslan samo k Židovima, da je došao kao Mesija Izraelskom narodu. No žena nije odustala. Promijenila je taktiku: prestala je vikati, poklonila se pred Isusom i ponizno zamolila pomoć. Isus je i dalje oklijevao. Objasnio je - Psi ne mogu jesti za stolom, ne priliči uzeti kruh od djeteta za stolom i baciti ga psićima. Čudno je vidjeti kako Isus kao da ne želi pomoći ovoj ženi. Čak ju i ponižava. Mi razumijemo da su ljudi vrjedniji od pasa, ali ne razumijemo zašto bi Isus pogane usporedio s psima, kao da su ljudi niže vrste.
Foto: Unsplash
Počeo sam pitanjem je li svećenik bliže Bogu, je li on u Božjim očima vrjedniji od drugih ljudi zato što mu je posvetio i podložio svoj život. Ljude se može sortirati po raznim kategorijama, po visini, po starosti, po inteligenciji, po bogatstvu. Zamislite da dobijete zadatak odrediti mjesto jednoj skupini ljudi postavljajući ih u red od najzaslužnijih do onih najmanje vrijednih. Biste li stavili naprijed djecu, ili one koje bolje poznajete, ili one koji imaju manje grijeha, ili biste ih poredali jednostavno po boji odjeće? Ne bi to bio nimalo lak zadatak, netko bi se sigurno naljutio jer bi mu pripalo mjesto koje ne želi. I kod Boga ima jedan red, postoje neki kriteriji. On je odlučio da pošalje svoga sina upravo u Izrael i to zato jer je Izrael izabrani Božji narod. Praotac tog naroda Abraham u vjeri se je odazvao na Božji poziv. Božji narod nosi ime po njegovu unuku Jakovu koji je dobio ime Izrael nakon borbe s anđelom. I Isus je najavljen od proroka kao potomak Abrahamov, kao dijete Izraela. Tako objavljuje prorok Izaija da spasitelj dolazi prvo izabranom narodu, ali također i da će svi tuđinci i pogani koji pristanu uz Gospodina biti spašeni. Dom Božji, kaže on, zvat će se dom molitve za sve narode.
Foto: Pixabay
Isus u principu nije odbio Kanaanku, samo ju je ispitivao, sve dok nije došao do njene duše, dok mu se nije otvorila i pokazala svoju vjeru. On joj odgovara u prispodobi s djetetom i psima. Time ju je opomenuo i poučio da ne može od Boga zahtijevati milost kao da mi možemo sjesti samo tako za Božji stol. Nismo mi njemu ravni, mi smo njegova stvorenja. A to što je on Izrael učinio svojim narodom, što ljude po vjeri i krštenju čini svojom djecom, to je dar njegove milosti. Kanaanka prihvaća opomenu. Prihvaća da joj Isus može, ali ne mora ozdraviti kćer i da tu nije važno koliko će glasno vikati i dugo moliti. Razumijemo li mi Božje kriterije? Bog može sve što bismo mi htjeli, ali ne mora sve učiniti onda i onako kako mi želimo. I jasno, to što sam ja svećenik ne znači da će me Bog uslišati prije nego neku drugu osobu. Svi imamo pravo od Boga tražiti pomoć, ali kriterij nije služba koju vršimo, narod kojemu pripadamo, pa čak, ako smijem tako reći, niti religija kojoj pripadamo, već vjera duše: potpuno povjerenje i oslanjanje u Božje ruke.
Foto: Pixabay
Žena Kanaanka je na kraju primila uslišanje molitve pa čak i pohvalu za svoju veliku vjeru. Njena vjera je bila u tome da se je dala poučiti od Isusa. Nije uvrijeđeno otišla, kad ju je ponizio. Ovoj ženi nije bilo lako izmoliti zdravlje svoje kćeri. Ali bila je to prilika da pronađe vjeru, da shvati kako Bog nije servis za njene potrebe. Možemo u njoj vidjeti i sebe kada molimo Boga za pomoć. Nekad nas Bog prije uslišanja želi iskušati kako bismo utvrdili svoju vjeru. Ako nas Bog prihvaća kao svoju djecu to znači da nas rado uslišava, ali i da mi njemu trebamo biti poslušni i mijenjati svoje živote onako kako nas Duh Sveti kroz Božju Riječ poučava.