Naša veličina, uspjeh, mudrost, snaga, ne mjeri se prema svjetskim ljestvicama, priznanjima i medaljama već po Bogu
Bog odabire, govori nam apostol Pavao: „…lúde svijeta da posrami mudre i slabe svijeta da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom”. Ove riječi iz drugog čitanja dobar su uvod u blaženstva iz evanđelja. U njima Isus sretnima i blaženima naziva siromašne duhom, a ne bogate. Zove blaženima žalosne, gladne, progonjene, a ne one site i bezbrižne. Blaženi nisu oni koji sve imaju, koji sve mogu i sve znaju, već oni koji se odazivaju Bogu. S Bogom svatko postaje blaženik, s njime bogatstvo kraljevstva primaju siromašni, u njemu i poraženi postaju pobjednici. Veliko finale evanđeoskih blaženstava nalazimo u pozivu nama: „Radujte se i kličite, velika je plaća vaša na nebesima!“ Svatko od nas ima svojih briga i životnih križeva, ali i nas Isus ubraja među blaženike i poziva na radost i klicanje.
Foto: Pexels
Isusov poziv je i njegovo obećanje. To je obećanje da ćemo nakon neuspjeha, žalosti, gubitaka, neimaštine i svih drugih zala ovoga zemaljskoga života primiti u baštinu kraljevstvo koje je pripravljeno za nas prije postanka svijeta. Ali ove riječi nisu samo obećanje nekakve nagrade u vječnosti, dolazak u Božje kraljevstvo nakon smrti. Ovdje se radi o ispunjenju Božje volje spasenja za ljude već ovdje na ovom svijetu. Nakon ovih blaženstava Isus Krist će ljude naučiti moliti Molitvu Gospodnju u kojoj govorimo: „Oče naš…dođi kraljevstvo tvoje!“ To je zaziv u kojem iščekujemo dolazak Božjeg kraljevstva k nama na zemlju. Isus samim svojim dolaskom na svijet povezuje nebo i zemlju i započinje proces njihova prožimanja. Božje kraljevstvo je vječna budućnost koja u Kristu postaje i naša sadašnjost. Ono što u vjeri želimo postići nakon smrti već je prisutno i mi smo kao kršćani pozvani živjeti danas, ono što ćemo živjeti u budućnosti u nebu.
Foto: Pexels
Božje kraljevstvo nama se može činiti kao neko mjesto u koje ćemo doći tek kad završimo ovaj život, ali to kraljevstvo je vječno, dakle ono i u ovom trenutku postoji, i to je ono glavno, ono nije daleko od nas, ono je već sada među nama. Kroz kršćansku povijest, vjernici su dugo vremena smatrali da je smisao kršćanstva doći u nebo, ali što ako smo stvari gledali sasvim obrnuto. Što ako je smisao kršćanstva da nebo dođe k nama? Božje kraljevstvo koje Isus spominje npr. u Očenašu nije nebeski život nakon smrti, jer molimo za dolazak tog kraljevstva, za ostvarenje Božje volje na zemlji, onako kako je na nebu. Očenaš nije molitva budućnosti, to je molitva sadašnjosti, a isto tako i evanđeoska blaženstva nisu samo želja, ona su naša stvarnost. Blaženstva koja nam objavljuje Isus, neiscrpno su vrelo za duhovno razmatranje i poticaj na kršćanski život skrojen po mjeri Božjega kraljevstva. Zato predlažem da često uzimamo tekst o blaženstvima i kao svoju osobnu molitvu i kao poticaj za razmatranje Božjega puta.
Foto: Pexels
Ovih nekoliko misli zaključujem riječima blaženog Alojzija Stepinca koji je o blaženstvu o krotkosti rekao: „O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji, kad bi ljudi shvaćali riječi Kristove: Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju! (Mt 5,5). Kažu da su u staro doba mornari lijevali ulje u uzburkano more, da spasu lađu od propasti. Kudgod se ogledamo danas, čini nam se čovječanstvo nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično. Lijevajmo koliko samo možemo u taj razbješnjeli element ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišavaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira, za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju, (to jest) kraljevstvo Božje i život vječni!”