U evanđelju imamo Isusa koji dolazi u svoj rodni grad Nazaret. Zapravo, rodio se u Betlehemu i jedno vrijeme bio u Egiptu, ali u Nazaretu je odrastao i tu mu je bila obitelj i rodbina…
Za očekivati je da će Isus redovito posjećivati Nazaret i u svome javnome djelovanju. Tako je i ovom prigodom ušao u sinagogu sa svojim učenicima i počeo propovijedati. Nije to učinio sam od sebe, već je takav bio mjesni običaj. Svaki posjetitelj mogao se obratiti prisutnima svojom porukom. Budući da je glas o Isusovim propovijedima, a još više o njegovim čudima, sigurno stigao i do Nazareta, ljudi su zasigurno nestrpljivo čekali da stane za propovjedaonicu i obrati im se. Problem je nastao kad je Isus počeo govoriti ono što im nije odgovaralo. Isus je tumačio proročke riječi, možda baš one koje smo čuli danas u prvom čitanju iz knjige proroka Ezekiela gdje on svjedoči da ga je Božji duh podigao, odabrao i uputio da sinovima Izraelovim govori kao prorok. Naime, i Isus je to učinio. Predstavio se kao Božji prorok i u Božje ime počeo ljude savjetovati i opominjati, objašnjavajući što je dobro, a što zlo, što bi trebali činiti, a što ne. I dok je on to tumačio, čitamo u evanđelju, ljudi su se preneražavali i sablažnjavali govoreći: „Ma tko je ovaj da nas uči, zar nije on sin drvodjelje, nije li on s nama ovce pasao, kako se sad našao nama mudrovati?“ Nisu mogli vjerovati da bi njihov donedavni susjed mogao biti pravi prorok i zato su odbacili njegove riječi. Istovremeno, Isus se čudio njihovoj nevjeri.
Foto: Unsplash
Sav Božji narod, dakle, svi vjernici laici imaju svoj važan stalež i, prema Katekizmu Katoličke Crkve, dionici su Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. To znači, da svaki kršćanin ima poseban Kristov autoritet i može preuzimati određene službe u Crkvi, a i u svom osobnom životu djelovati u Kristovo ime. Kraljevska služba znači da mogu upravljati vjerskim dobrima i preuzimati vjerničku odgovornost. Ništa ne priječi nekog laika da bude bolji teolog od pape. I da bi mogli živjeti vjerodostojno kršćansku vjeru, od svakog se vjernika i očekuje da uči i poznaje nauk Crkve. Sudjelovati u Kristovoj kraljevskoj službi za nas sve znači živjeti svoj životni poziv na korist i u odgovornosti za zajednicu te svoj posao ispuniti moralnim i evanđeoskim vrijednostima. Proročka služba znači da svi vjernici mogu pomoći širenju Evanđelja i da Duh Božji ispunja duh svakoga tko je ispravno raspoložen da ga primi, bez obzira na njegov stalež u Crkvi. Već prema svojem znanju, stručnosti i ugledu vjernici imaju pravo, a i dužnost, da tumače i iznose svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve. Oni ne mogu propovijedati na misi, ali mogu držati kateheze i nagovore pred drugima. Sudjelovati u Kristovoj proročkoj službi znači za sve vjernike da svojim riječima, svojim životom, svojim primjerom, svjedoče Božju poruku u svijetu. I treće, Svećenička služba znači da zreli kršćani mogu preuzimati posvetiteljske službe u svetim obredima kao što su čitači, akoliti i druge dopunske službe u nedostatku svećenika. Tamo gdje nema svećenika, nije neobično da „obični“ muškarci, pa i žene, predvode vjerničke obrede poput službe riječi. Sudjelovati u Kristovoj svećeničkoj službi znači da kao kršćani prinosimo sav svoj život kao duhovnu žrtvu, posebno u euharistiji u kojoj prikazujemo svoje molitve i svoja djela na oltaru.
Foto: Unsplash
Svatko od nas, bio on zaređeni službenik Crkve ili laik, ima od Boga posebno dostojanstvo i službu po krštenju, a napose, po sakramentu potvrde. I zato moramo jedni druge poštovati, slušati, surađivati. To što Isus nije bio prihvaćen od svojih sunarodnjaka događa se u našim sredinama kada nekoga odbacujemo prije nego što smo mu dali priliku da se dokaže. A i svaki vjernik koji je pokušao u javnosti, u društvu, govoriti o Kristu, o Božjoj volji, o moralnim načelima, zasigurno je naišao na omalovažavanje i odbacivanje od mnogih. Apostol Pavao svjedoči nam da Božji ljudi neće imati miran i ugodan život, ali, ojačan Božjom milošću, on zaključuje: „Kad sam slab, onda sam jak. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama, poradi Krista.“
Foto: Unsplash
Svi smo mi u osobnom životu, također, poput Isusa u evanđelju, doživjeli od svojih poznanika i od svojih najbližih neprihvaćanje, sablazan, odbacivanje, možda čak i zlostavljanje. Kada majka nastoji sina savjetovati da ne živi s djevojkom nevjenčano, ili kada otac nastoji kćer odgovoriti od rastave, kada radnik opominje kolege da ne psuju, ili susjed pokuša izmiriti zavadu, uspijevamo li u tome prepoznati kako Duh Božji govori kroz naše bližnje? Za to nije nužno da nam Isus Krist osobno govori u viđenju ili da svećenik mora o tome propovijedati, dovoljno je poslušati one koje nam Bog šalje na naš put kao proroke.