Obličje ovoga svijeta prolazi i treba misliti na vječnost. Sve što na zemlji imamo je prolazno i zato trebamo raditi za svoje spasenje…
Bog je proroku Joni naredio da propovijeda propast grada Ninive. Dao im je 40 dana prije nego što će ih uništiti. Kad su Ninivljani čuli Jonino proročanstvo, povjerovali su mu, proglasili post i počeli moliti za oproštenje. Sam Jona radovao se njihovoj propasti, ali kad je prošlo 40 dana, svi su preživjeli. Bog im se smilovao kada je vidio kako su se obratili. Prijetila im je skora propast, ali zbog njihova pokajanja Bog im je dao drugu priliku, dao im je još vremena. Apostol Pavao u drugom čitanju današnje nedjelje opominje Korinćane: Vrijeme je kratko! Obličje ovoga svijeta prolazi i treba misliti na vječnost. Sve što na zemlji imamo je prolazno i zato trebamo raditi za svoje spasenje.
Foto: Pixabay
U evanđelju Isus propovijeda da se vrijeme ispunilo, da se kraljevstvo Božje približilo. I znakovito je da prekida ljude usred rada kako bi ga slijedili. Šimun i Andrija bili su u ribolovu, ali na njegov poziv, ostavili su lađe i mreže i pošli za njim. Jakov i Ivan krpali su ribarske mreže, ali kad su čuli Isusov poziv, odmah su ostavili posao, oca i svoje obitelji i krenuli za njim.
U svim ovim čitanjima izražena je kratkoća vremena i određena žurba s kojom treba reagirati. Mi smo u svijetu koji traži brze odgovore. Prije 50 godina, kada su ljudi komunicirali pismima, bilo je normalno čekati nečiji odgovor i mjesec dana, a danas se smatra nepristojnim, ako se nekome ne odgovori na poziv istoga dana. Volimo kada se stvari obave odjednom. Tako je postupao i Isus. Mi svećenici imamo 10 godina vremena kroz sjemenište i bogosloviju razmišljati i pripremati se kako odgovoriti na Božji poziv, a kod Isusa bilo je to pitanje minute: hoćeš ili nećeš, sad ili nikada. On je bio prebrz čak i za naše poimanje vremena, tražio je da ljudi u trenu ostave sve što su radili i pođu za njim. Znao sam se nekad pitati, zašto Isus Krist nije živio na zemlji barem 100 godina, zašto je njegovo javno djelovanje bilo tako kratko. Mogao je privući više ljudi, obići cijelu zemaljsku kuglu, detaljnije se posvetiti svojim učenicima, ostaviti nam više svojih govora i pouka, ali on je sve htio učiniti odjednom, odnosno u tri godine, kako zaključujemo iz evanđelja.
Foto: Pixabay
Zanimljivo, Crkva je podijelila liturgijsku godinu na 3 godišnja ciklusa A, B i C i svaki od njih u prvi plan stavlja jedno evanđelje, godina A je evanđelje po Mateju, godina B po Marku, a C po Luki. Time i Crkva želi imitirati Isusove tri godine na zemlji, koje su bile tri godine u povijesti, ali se uvijek iznova ponavljaju pred našim očima. Isus Krist kao da svake tri godine iznova započinje svoje javno djelovanje kroz život Crkve i tako ono što je u vremenu izgledalo kao kratko, postaje njegova trajna prisutnost u svijetu.
Ono što o vremenu znamo je da naše ljudsko i Božje vrijeme nisu jednaki. Ono što kod nas traje tisuću godina, kod Boga je kao jedan dan, a istovremeno je i obrnuto, jedan tren na zemlji, zabilježen je za cijelu vječnost kod Boga, jedna minuta života dovoljna je da postanemo zauvijek Božji.
Ovaj svijet brzo napreduje i mijenja se, ali i brzo prolazi, dok Bog djeluje u svakom vremenu, ali ostaje uvijek isti. On je počelo i dovršetak povijesti, njegova Riječ stvara i spašava sve stvoreno. I mi moramo iskoristiti svaku prigodu koji nam Bog daje da odgovorimo na njegov poziv. Za Ninivljane to je značilo prestati griješiti i činiti pokornička djela, za Korinćane to znači ne vezati se za materijalna dobra, a za četvoricu prvih Isusovih učenika, ostaviti svoj posao i prihvatiti nove Kristove mreže za lov ljudi.
Foto: Pixabay
Kad Bog govori i poziva, nema mjesta odugovlačenju ili odgađanju. I danas, ova nedjelja, prilika je odazvati se na Božju riječ. Mi se kao kršćani nadahnjujemo i živimo po toj Riječi. Riječ Božja, Sveto Pismo, Stari i Novi Zavjet u liturgiji nas poziva, poučava, opominje, oslobađa, krijepi, jača. Po tim riječima mi susrećemo našega Gospodina Isusa Krista. Svako čitanje i razmatranje nad tekstovima u Bibliji, za nas je ujedno i susret sa živim Kristom i škola vjere. Mi zato na svakom liturgijskom okupljanju čitamo i slušamo odlomke iz Svetoga Pisma, ne samo kao slušatelji, već i kao učenici, kao suradnici Božji. Božja Riječ uvijek od nas traži odgovor. Već dok slušamo trebamo se nastojati što više sjediniti s Riječju koja se naviješta i onda postati njezini navjestitelji u svijetu.