Kad govorimo o korizmi najčešće je doživljavamo kao ono što trebamo 'odraditi' da bismo došli do Uskrsa, kao neki niz prepreka koje moramo prijeći da bismo dočekali Uskrs, a s Uskrsom onda nekako spontano i ostatak godine za koji svakako očekujemo da će biti ljepši i vedriji od već ionako tmurne i dosadne zime koja se najčešće provlači kroz korizmu
Tim više što nam se u katehezi oduvijek korizmu predstavlja kao vrijeme odricanja, kao vrijeme dodatnog opterećenja u iščekivanju Uskrsa, najčešće se onda naša shvaćanja korizme i naši razgovori oko korizme svedu na pitanja oko toga tko se čega odriče i oko toga kakvih si je tko duhovnih i drugih obaveza nadodao.

Izvor: Pixabay
Post, molitva i djela milosrđa jesu stupovi korizme, ali nekako kao da nam se korizma najčešće svodi upravo na to 'imanje ili nemanje' čak i u duhovnom smislu. U korizmi ili trebamo više 'imati' – molitava, duhovnih obaveza, konkretnih obaveza prema drugima i zadavanja sebi zadataka; ili trebamo više 'nemati' – pa se odričemo nečega i uskraćujemo si nešto. No, iako svaka pobožna vježba u kojem god smjeru išla, ako je konstruktivno odabrana i konstruktivno odrađena itekako ima smisla i svoju didaktičku svrhu, bilo bi zaista previše usko korizmu svesti na to. „Izmolit ću više molitava“, „odvojit ću više svog vremena i sredstava za druge“, „odreći ću se ovoga ili onoga što mi ne koristi“, iako možda u dobroj namjeri, u konačnici lako može postati samo sebi svrha. Iako smo možda kroz to nekako malo „odgojili“ sebe postoji opasnost da upravo kroz to krivo shvatimo korizmu ili da je ne shvatimo dovoljno.

Izvor: Unsplash
Korizma je i liturgijski puno dublja. Oslanja se na 40 dana koje je Isus proveo u pustinji, na 40 godina koje je Izraelski narod proveo u pustinji, te na spominjanja pustinje u drugim biblijskim kontekstima. Skloni smo tu pustinju promatrati kao mjesto nemanja, oskude i opasnosti, kao mjesto vježbanja izdržljivosti, kao mjesto dokazivanja karaktera i vjernosti, naravno postoje elementi toga, ali to nije poanta, to su usputne stvari koje nam lako zakriju ono bitno.

Izvor: Pixabay
Pustinja je mjesto mira, pustinja je mjesto tišine, mjesto gdje stišamo sve okolne distrakcije, mjesto gdje ih zapravo niti nema, mjesto gdje u konačnici stišamo i sebe, jer drugog izbora nemamo i mjesto gdje smo konačno sposobni slušati, čuti, doživjeti stvari kakvima jesu i sebe kakvima jesmo. U pustinji Bog progovara. Isus je zato išao u pustinju, Duh ga je nagnao. Izraelci su zato vođeni pustinjom, da čuju Boga jasnije, da se nauče samo na Boga oslanjati, pa i proroci Izraela u trenucima zastranjenja ponovno pozivaju u pustinju.
Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu. (Hoš 2, 16)
Pustinja nije kazna, pustinja nije oskudica, pustinja je mjesto za razgovor srcem srcu, mjesto i stanje na koje nas Bog poziva kako bismo ga jasnije čuli, jače doživjeli i bolje upoznali bez distrakcija za kojima nam srca najčešće polete u svakodnevnom životu. Korizma nas želi dovesti u to stanje.

Izvor: Pixabay
Mi se često korizmom opteretimo na ovaj ili onaj način, sve u nadi da ćemo kao dobri vjernici sebi namećući ovo ili ono, zadovoljiti Boga i tako ispuniti normu, te nekako doći bliže Bogu. No, Bog od nas to ne traži. Bog traži nas, bez distrakcija, bez obaveza, bez opterećenja. Smisao korizme je provesti vrijeme s Bogom, a ne samo odvojiti vrijeme za Boga i zbog Boga koje onda najčešće ostane prazno i neispunjeno. Pokušajmo ove godine i osobito u ovo liturgijsko vrijeme prihvatiti korizmu, koja nam se osobito kroz mjere u pandemiji već godinu dana nameće, te konačno odgovoriti Bogu na poziv u pustinju onakvi kakvi jesmo. Bez dodatnih opterećenja, jer Bog traži nas, nas želi vidjeti i susresti. Za naše dobro. Pustinje koje nam se nude i nameću i u koje ulazimo nisu tragedije kojima se trebamo opirati i stanja koja trebamo otrpjeti već prilike koje trebamo prihvatiti.
I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta. (Hoš 2, 17)
