Sveti Petar i Pavao dva su stupa prve Crkve, zato i imaju zajednički spomendan.
Opće je poznato da su njihove ličnosti, životni putevi, a i poslanja bila različita. Samo Sveto Pismo spominje i neslaganja među njima u vremenima praktičnih i teoloških dilema. Svima nam je nekako lako gledati unazad i diviti se svecima i njihovim životnim putevima i načinima na koji su funkcionirali i razriješili neke dileme i poteškoće, teže nam je te iste principe vidjeti među nama i primijeniti na naše situacije. Uz blagdan svetih Petra i Pavla možda je prigodno ne samo se diviti njihovom liku i djelu nego pogledati u našu konkretnu zajednicu i okolinu i promotriti kako se mi nosimo s različitostima.
Wikipedia
Mislimo li da je naša duhovnost, naša pobožnost, naša molitvena zajednica, karizma koju mi imamo ili kojoj mi pripadamo najbolja i jedina ispravna? Naravno reći ćemo da nije i da ne mislimo tako. Pa nismo naivni ili valjda toliko tvrdoglavi da to zaista mislimo, nije lijepo tako misliti, to znamo, no možda je bolje pitanje ponašamo li se tako? Psihologijska istraživanja pokazuju da se stavovi koje ljudi izražavaju i u koje su do neke mjere zaista i uvjereni ne poklapaju uvijek s onime kako se ponašaju, štoviše dosta često se nailazi na popriličan raskorak između onoga što je rečeno, što se možda i vjeruje kao svoj stav i onoga kakvo je konačno ponašanje. To je osobito istina za nepopularne stavove. Malotko dobronamjeran i obrazovan će namjerno izraziti i javno vjerovati u neki nepopularan stav. Vjernički, pobožno, nepopularan stav je 'moja duhovnost je bolja od tvoje' i 'naša zajednica je bolja od vaše', rijetki to izjavljuju bez jasno vidljivih uvjeta za takve izjave, ali kako se često praktično ponašamo? Mjerimo li duhovnost kao 'našu' i 'njihovu'? Puno previše je u Crkvi, a ponekad i u jednoj te istoj župi zajednica koje ne surađuju, koje ne komuniciraju, koje nameću svoje, koje se natječu oko istog prostora i termina i sudionika, koje se mjere brojnošću u odnosu na 'one druge', koje su ljubomorne jedne na druge. Očito praksa govori suprotno od onoga kako se često izjašnjavamo i kako volimo misliti da mislimo.
Pixabay
Ponekad neke zajednice zaista imaju toliko različite karizme da nije nužno da blisko surađuju, ali upravo o tome se radi: poštujemo li tuđi poziv? Naše metode možda nisu njihove metode, naš stil molitve možda nije njihov stil molitve, naša karizma možda nije njihova, ali je važno da svatko slobodno odabere način koji njemu odgovara, nismo svi na isto pozvani, ne izražavamo svi duhovnost na isti način. Zna se koje su sakramentalne osnove zdravog kršćanskog života, povrh toga kojoj molitvenoj zajednici, karizmi, pokretu ili pobožnosti pripadamo zaista je stvar preferencije i nadahnuća. Važno je dopustiti i fluidnost između zajednica, važan je čovjek i njegov pronalazak vlastitog životnog poziva i zdravog ritma u duhovnosti od brojnosti pojedine zajednice ili popularnosti njezinih sastanaka.
Pixabay
Uvažiti različitost poziva onog drugog između svetog Petra i Pavla bilo je ključno za daljnji opstanak i napredak Crkve. Pavao je bio poslan poganima, Petar je ostao glava već postojeće zajednice, da bi Crkva i danas opstala potrebne su zajednice koje su okrenute prema unutra i zajednice koje su okrenute prema van. Potrebne su bake koje u polupraznoj crkvi sporo mole krunicu, a potrebne su i dinamične zajednice koje privlače ljude koji nisu vični nekim klasičnim obrascima molitve. Važno je Duhu, a ne našoj volji i procjeni prepustiti upravljanje Crkvom jer Duh zna što je sve Crkvi zaista potrebno, dok mi najčešće djelomično prepoznajemo samo ono što je nama potrebno. Važno je da Crkva ima ponudu za svačije potrebe jer Isus je poslan svim ljudima, ne samo onima koji su nama slični.
Petar je upute o različitostima u Crkvi dobio i od samoga Isusa:
Rekavši to doda: »Idi za mnom!« Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio… Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« (Iv 21, 19b-22)