Postoje pitanja, koja si svatko od nas postavi barem jednom u životu. „Zašto sam tu?“ „Koji je smisao?“ „Zašto živim?“ „Kuda idem?“ „Je li ovo moj put ili slijedim tuđi?“ Znam da si ja ta pitanja postavljam svakodnevno
'Zašto smo tu?' Tu smo, jer smo u velikom i neshvatljivom Božjem planu trebali biti tu. U Boga nema slučajnosti, pa nismo ni mi slučajno ovdje; rođeni u obitelji u kojoj smo rođeni (s više ili manje nesavršenim roditeljima), rođeni u gradu kojem smo rođeni, u zemlji koju nazivamo domovinom, u okruženju, koje nam je više ili manje naklonjeno. Ništa nije slučajno. Dobre stvari, koje nam se dogode u životu nisu slučajne, a loše još manje. Ne vidimo uvijek smisao, ni razloge. Ponekad ih vidimo tek godinama kasnije, no negdje putem shvatimo da svako pitanje ne treba uvijek imati odgovor, a svaka patnja ne treba uvijek imati smisao. Sve je to dio velikog neshvatljivog Božjeg plana, koji da nam je shvatljiv ne bi bio tako velik, već bi bio malen poput nas samih. Meni je baš super što ga ne razumijem ni najmanje, jer bi mi inače život bio dosadan, a ovako me svako malo iznenadi!
Foto: Unsplash
'Koji je smisao?' Smisao života, postojanja. Pitanje nad svim pitanjima – smisao! Različiti ljudi različito odgovaraju na ovo pitanje. Neki će reći da je smisao ljubav, jer bez ljubavi nema života. Neki će reći sreća, jer ako nisi sretan, čemu život? Netko manje duhovan će sada počet nabrajati materijalna dobra za koja misli da će mu donijeti sreću i ispunjenje. Netko duhovniji će u toj situaciji prednost dati vjeri, ljubavi za Isusa Krista i vječnom životu. Osobno sam tokom godina davala različite odgovore na to pitanje i uvijek sam mislila da je moj odgovor najpametniji i da ga se nitko nikada prije mene nije sjetio. I danas to mislim. Djelomično. Danas na ovo pitanje odgovaram: Smisao života je imati smisao. Po meni, imati smisao znači imati ideal, koji je dovoljno velik i dovoljno vrijedan da opravda svaku patnju i svaku žrtvu, koju za njega podnesemo tokom života. To znači imati svijest da postoji nešto veće i od života samog; nešto što se životom brani, a ne samo riječima i djelima. Imati smisao znači s radošću podnositi nepodnošljivo. Imati smisao znači ići putem koji je naš i samo naš. Skrojen upravo za nas, kako bi nas doveo do vječnosti.
Foto: Pixabay
Osobno vjerujem da Bog ima plan za svakoga za nas, no ne vjerujem da je svakome od nas život unaprijed isplaniran, jer malo tko od nas slijepo slijedi Božji plan do u slovo (većinom zato što ga ne vidimo, jer kroz život idemo slijepi na Njegove znakove i gluhi na Njegove riječi). Slobodna volja! Slobodna volja je taj faktor razlikovanja između čovjeka i čovjeka, zbog kojeg su neki više na svom putu, neki manje. Ja iskreno vjerujem da je Božji plan za svakoga od nas podjednako spektakularan, ali ga mi svojom slobodnom voljom, svojim slobodnim izborima i odlukama često ne ispunimo, jer izaberemo nešto drugo. Nešto manje. Dogode se stvari u životu koje nismo planirali. Stvari na koje nismo mogli utjecati, situacije, koje su produkt slobodne volje nekog drugog i naš život odjednom krene nekim drugim smjerom. Više ne koračamo svojim putem, već idemo tuđim. Lutamo. Nekad odemo predaleko i svoga puta više ne vidimo. Ponekad je to samo korak ili dva u krivom smjeru, pa se brzo vratimo na pravi put. Svi lutamo. Neki više, neki manje. Ne poznajem nikoga tko nije zalutao barem jednom. Svi se tražimo. No, često se pitam, kada bi svaki čovjek slijedio svoj put, kada bi slobodnu volju koristio samo za dobro, samo za ono što je u skladu s Božjom voljom, kako bi nam životi izgledali? Kako bi svijet izgledao? Kada ne bi bilo iskušenja ili kada bi svi bili toliko čvrsti da im u svakoj situaciji odolijevamo, kakve živote bi sebi izgradili? Kakav svijet bi oko sebe stvorili? Često se pitam… U svijetu u kojem živimo, ima li uopće nade?
Foto: Unsplash
No, onda se sjetim rečenice iz jednog filma, koja kaže: „Svaka sekunda je nova prilika da iz korijena promijeniš svoj život.“ Čovjek može stotinu puta zalutati, može stotinu loših odluka donijeti, nepopravljivu štetu nanijeti sebi i drugima, ali čak ni tada nije sve izgubljeno, a on nije izgubljen u Božjim očima. Jer, Bog ne sudi po djelima, već po srcu. Čak i nakon života pogrešnih odluka, samo jedna jedina ispravna može sve okrenuti na dobro. „Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube“, stoji negdje u Poslanici Rimljanima. Bog uvijek oprašta. Uvijek! Samo, pitanje je opraštamo li mi sami sebi?
