Nakon blagdana Duhova, nakon izrazito značajnog liturgijskog vremena nastupa vrijeme kroz godinu…
Time se završava najintenzivniji dio liturgijske godine koji počinje još od pripreme za Božić, vrijeme između božićnih blagdana i korizme uglavnom je kratko i tek kada se s blagdanom Duhova završi uskrsno vrijeme dolazi dulji period 'običnog vremena' tj. vremena kroz godinu. Tako nekako se i život posloži, uskoro iza toga će ljeto, praznici i godišnji odmori, te najčešće samo skliznemo u 'običan' život. Dogodi se i da su i slavlja prve pričesti i krizme uglavnom u tom periodu. Često se dogodi da smo do tog vremena uglavnom sve 'obavili'. Ako smo pratili intenzivno liturgijsku godinu onda smo vjerojatno i kroz korizmu prolazili neku vrstu duhovnih vježbi, bilo organiziranih ili smo se sami trudili više vremena posvećivati duhovnosti, vjerojatno smo i za Duhove sudjelovali u devetnici ili nekoj vrsti pripreme.
Pixabay
No, pitanje je što se događa poslije, nakon što dođu i prođu svi ti blagdani, važni događaji i podjele sakramenata? Ako smo praktični vjernici vjerojatno se neće dogoditi da u potpunosti odemo na 'godišnji odmor' od duhovnosti sve do novog liturgijski intenzivnog vremena. Zapitamo li se koji put što je sa svime time što smo molili i tražili kroz liturgijski intenzivna vremena? Ako smo tražili neku konkretnu milost i na tu nakanu prikazivali naš pojačani trud i angažman oko posvećenih dana onda će se vjerojatno dogoditi da sad od Boga očekujemo vidjeti rezultate naših molitava, što je ljudski.
Pixabay
Isto tako si možemo postaviti pitanje što očekujemo od sebe nakon što smo 'obavili' određenu pobožnost, nakon što smo sudjelovali u naporima korizme ili došašća ili nakon što smo molili silazak Duha Svetoga. Očekujemo li kakvu značajnu promjenu od sebe ili samo kod sebe? Očekujemo li samo da nas Bog promijeni kroz to vrijeme i da onda počnemo uviđati konačan rezultat ili planiramo i sami sebe 'držati odgovornima'? Nadalje, da ono što smo možda naučili ili spoznali kroz pojačano vrijeme molitve i usmjeravanja na duhovnost, održavamo na životu prihvaćajući prostor za rast koji je milosno vrijeme u nama stvorilo i koji je tek sada na nama da ga iskoristimo. Jesmo li svjesni tog prostora uopće? Kako živimo vrijeme kroz godinu? Je li dovoljno samo po inerciji nastaviti i dalje 'obavljati život' sve dok nas liturgijsko vrijeme opet ne pozove na neki pokušaj buđenja ili je i na nama da ostanemo budni u svojoj običnosti, i u svojoj svakodnevici?
Pixabay
Ne misli se pritom da samo nastavimo s nekom pobožnošću, dobrom odlukom ili odricanjem koje smo započeli u tom milosnom vremenu, nego se više radi o stavu koji imamo prema osobnom rastu u duhovnosti. Treba li nas 'gurati' kroz izvanjske poticaje koje donosi vrijeme godine u kojem živimo ili smo u stanju i u vremenu kroz godinu dalje implementirati ono što smo postigli, izmolili, shvatili ili donijeli kao odluku? Što ćemo sada nakon Uskrsa i Duhova s milostima koje je to vrijeme nudilo i donijelo za nas? Hoćemo li ih primiti, pa pospremiti i zaboraviti kao što mnogi krizmanici i prvopričesnici čine sa svojim poklonima koje dobivaju kroz ovo vrijeme ili se u svemu tome kroz što smo prolazili nalazi i nešto što bismo mogli iskoristiti u daljnjem duhovnom rastu?
Pixabay
Oznaka nekih vremena u godini kao 'milosnih' ne stoji kao teoretski epitet onoga što bi to vrijeme moglo biti, nego, ako smo se zaista trudili kroz to vrijeme biti duhom prisutni u otajstvima koja ona slave, neizbježno se kroz svaki ciklus prolaska kroz takvo milosno vrijeme nešto u nama događa, bili mi tog svjesni ili ne. Pitanje je jedino jesmo li dovoljno otvoreni i jesmo li to spremni prepoznati, prihvatiti i iskoristiti? Molimo iz godine u godinu kako moli časoslov:
Milosrdni Bože, daj da cijeloga života donosimo plodove milosti što nam ih nudi vazmeno vrijeme. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.