Nedjeljno jutro-Zahvaljujte za sva dobra

Naša nas vjera mora mijenjati. Moramo paziti na Božje zapovijedi. Moramo se svakodnevno obnavljati molitvom. Moramo braniti istinu i svjedočiti Evanđelje u svijetu. Moramo uvijek birati ono što je sveto i pravedno

U tijeku su Olimpijske igre. Profesionalni sportaši posve su posvećeni svome sportu za koji svakodnevno treniraju, žrtvuju se i muče. Često doživljavaju i poraze, ali shvaćaju da pravoga poraza nema jer iz svakoga natjecanja mogu izaći još jači i iskusniji. No ipak, medalje se ne dijele bilo kome, već samo najboljima, samo pobjednicima.

Neobično je da sportaši i u pobjedi sebe redovito stavljaju u drugi plan, zahvaljuju trenerima, navijačima, svima koji su ih podupirali, pa i dragome Bogu. Doživljavaju svoj uspjeh kao milost koja ih nadilazi. Njihova pobjeda ne bi bila moguća da su prepušteni sami sebi, a ne bi imala niti nikakve važnosti, kada ju ne bi imali s kime podijeliti.

Nije puno drugačije ni u životu. Štoviše, mislim da nas sport jako dobro uči filozofiju življenja. Trebaš dati sve od sebe, surađivati s bližnjima i uzdati se u Božju pomoć.

Foto: Pexels

Uvijek mi je bilo nekako čudno kad bi netko rekao da je sam zaslužan za svoj uspjeh, da je svoje bogatstvo, svoju karijeru, stvorio iz ničega. Razumijem da netko želi reći da je uložio puno truda u nešto, ali ne razumijem kako netko može bilo kakav uspjeh pripisati sam sebi. Držim da nitko od nas ne bi mogao ujutro ni ustati iz kreveta, ni učiniti bilo kakvo dobro djelo da ovisi samo o svojim snagama. Svi smo mi ovisni o Bogu i on nas je stvorio ovisnima jedne o drugima, tako da sve što imamo dugujemo drugima.

Mi možemo doista postići velike stvari, ali samo unutar već stvorenoga svijeta i uz Božji blagoslov. Privid je da mi nešto možemo sami stvoriti. Tko od nas ovdje proizvodi sam svoju hranu? Odlazimo na tržnicu ili u pekaru i nabavljamo namirnice od drugih. Nismo ni svjesni svih stvari i ljudi koji su zaslužni za dobra koja imamo.

To vidim i kao jednu od glavnih poruka misnih čitanja: da nas Bog hrani. Bez obzira kako hrana došla na naš stol, ona je Božji dar. Kada je Isus blagoslovio 5 kruhova, oni su nahranili 5 tisuća ljudi. Bilo je to veliko čudo, no danas idemo još dalje, do novog čuda kruha koji poput mane pada s neba te o Isusu Kristu koji sam postaje kruhom za život svijeta.

Foto: Pexels

U današnjem prvom misnom čitanju opisano nam je kako su se hranili Izraelci u pustinji. Kada su ostali bez zaliha hrane, mrljali su jer su kao robovi u Egiptu mogli jesti kruha do mile volje. Ono su bili putnici i nisu mogli proizvoditi svoju hranu, nisu sijali ni želi polja, bili su posve prepušteni Božjoj providnosti, preživljavali su od plodova prirode, divljači koju bi ulovili i darova ljudi koje bi putem susreli. No, tu gdje su tada bili, u pustinji, nisu imali odakle uzeti hranu te su počeli optuživati Mojsija i Boga. Zato je Bog poručio narodu: „Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.“ I dogodilo se da je te večeri njihov tabor prekrilo jato prepelica, a ujutro se na površini pustinje skupilo nešto poput pahuljica. Bila je to mana koju im je Bog dao za hranu. Narod je tada spoznao da ih Bog hrani, i da ovise o njegovoj dobroti.

Slično i ljudi koje je Isus nahranio sada ponovno dolaze k njemu po hranu. Ali ovoga puta Isus ne ponavlja isto čudo, već ih prekorava: „Tražite me, jer ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji!“

Isus Krist im više ne želi davati običan kruh, sada želi da povjeruju u njega kao Sina Čovječjega koji daje hranu, ne samo za zemaljski, nego i za nebeski, vječni život.

Foto: Pexels

Naša veza s Bogom ne ide jednosmjerno, samo u onome što Bog može učiniti za nas, već i u tome što mi činimo za njega. U svemu što radimo spoznajemo da smo ovisni o Bogu, ali i istovremeno da, ovisno o tome radimo li s vjerom i ljubavlju, pridonosimo spasenju svijeta.

Dakle, za sva materijalna dobra koja imamo trebamo trajno zahvaljivati i nastojati ih staviti u službu vjere, za Božja djela. O tome govori i Pavao u svojoj poslanici kada nam nalaže da ne živimo više kao pogani, da odložimo prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljajte se duhom svoje pameti i obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.

Mi kao Kristovi učenici, ne smijemo živjeti kao pogani, kao svjetovni ljudi. Naša nas vjera mora mijenjati. Moramo paziti na Božje zapovijedi. Moramo se svakodnevno obnavljati molitvom. Moramo braniti istinu i svjedočiti Evanđelje u svijetu. Moramo uvijek birati ono što je sveto i pravedno. Sve su to načini na koji stječemo kruh života vječnoga, kruh koji nam i u ovoj euharistiji Krist daje za hranu duše i tijela.