Kada promatramo blaženog Alojzija Stepinca vidimo čovjeka nevjerojatne duhovne i mentalne snage, odlučnosti i izdržljivosti…
Čovjeka koji se nepokolebljivo suprotstavljao izrazito moćnom ideološkom sustavu po cijenu vlastite udobnosti, slobode, zdravlja i u konačnici života. Obično ako i promatramo svece koji su prošli kroz neke teškoće u svom životu, pa na kraju možda i dali svoj život zbog vlastitih uvjerenja i zalaganja budu nam te priče ponekad daleke, jer su se odvile u drugim krajevima, vrlo davno, u drugim povijesnim okolnostima, drugim kulturama i slično.
Crkva u Krašiću, mjesto čašćenja bl. Alojzija Stepinca
Izvor: Redakcija
Blaženi Alojzije Stepinac živio je u ideološki drugačijem sustavu, ali vremenski i ne baš tako davno i kulturološki vrlo blisko nama. Zatvori, suđenja, mediji, javne službe, crkveno ustrojstvo, sve se to danas ne razlikuje puno od kako je bilo prije nekoliko desetljeća, sve je to blisko onome što i danas vidimo, pa ipak često kada promatramo Alojzija Stepinca čini nam se njegova situacija tako nedostižna, tako osobita i tako jedinstvena. Jedinstvena i jest, on je kao svećenik i nadbiskup zaista uzet iz naroda i postavljen pred narod da ga brani, zagovara i da svjedoči za istinu. Bio je na čelu zagrebačke Crkve, ali i čitave Crkve u Hrvata, te su po tome njegove borbe i njegove teškoće zaista jedinstvene.
No, ako jedinstvenu i istaknutu poziciju kardinala Stepinca promatramo iz jednostavnije perspektive, on je samo preuzeo odgovornost koja mu je bila povjerena i samo je učinio ono što je bio dužan i sposoban učiniti u odnosu na svoju službu. Ništa od onoga što je činio nije učinio zbog sebe ili za sebe, stao je u obranu drugih, u obranu Crkve koja nije samo institucija nego se sastoji od ljudi, od zrelih i čvrstih vjernika, pa sve do onih najmanjih i najslabijih koji traže utjehu i zaštitu u crkvenim klupama i ne razumijevajući puno, već se oslanjajući na vjeru i postojanost ukupne Crkve. Zbog tih i zbog takvih bilo je važno da se obrani integritet i ustrojstvo Crkve u Hrvatskoj, zbog najmanjih koji se za sebe i za događanja iznad sebe nisu mogli zauzeti niti su ih možda pretjerano razumjeli.
Portret blaženika u crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću
Izvor: Redakcija
Onaj tko može, onaj tko je u poziciji dužan se zauzeti. Možda nam se pozicije, djelovanja i dosezi nekih svetaca, blaženika i istaknutih likova čine dalekima i nedostižnima jednostavno zato jer im je više bilo povjereno. Možda nam se njihova ustrajnost, čvrstoća i razina kreposti čini izvanredna, jer se od njih tražilo da ih na takav radikalan način pokažu. Možda nas to čini malodušnima, jer su naši životi i dometi djelovanja tako uski i ograničeni, a naše mogućnosti i volja se čine tako slabe pred globalnim izazovima, ali često propuštamo vidjeti da iako su službe i okolnosti različite, princip kreposti je isti.
Koliko puta smo se našli u poziciji da u sebi pronađemo snagu „zbog drugih“? Koliko puta smo htjeli možda odustati i popustiti pred nekim pritiscima, ali nismo zbog majke, oca, brata, sestre, djeteta, supružnika ili prijatelja, da njih zaštitimo od razočaranja i gubitka nade? Ako smo pronašli snage da utješimo i zaštitimo prijatelja ili člana obitelji kada smo se i sami osjećali nesigurno, da mu pružimo sigurnu okolinu i prostor za rast, nije li to isti princip ljubavi i brige sukladan našoj službi i staležu? Koliko puta smo u osobnom i svakodnevnom životu stali pred nevolje, neugodnosti ili osobni inkomoditet, pred nešto što sami za sebe ne bismo nikad učinili, ali smo to svejedno učinili da bismo omogućili drugima koji su nam povjereni, da budu zaštićeniji, sretniji i slobodniji. Možda u nekim sasvim svakodnevnim stvarima kao što je briga oko kućanstva ili najobičnijeg obiteljskog života i možda na nižoj razini od one koju obično nalazimo u katoličkom kalendaru, ali svejedno.
Izvor: Pixabay
Ako smo se odrekli svog vremena i usmjerenosti na sebe da se posvetimo nekome iz naše okoline, tko je u potrebi brige, pažnje i zaštite, nije li to također isti princip ljubavi i brige? Kada nam je teško, ali znamo da ne smijemo odustati, jer možda i u običnom svakodnevnom životu postoje slabiji od nas koji o nama ovise i kojima smo dužni biti svjedoci ljubavi i istine, ne traži li se od nas ista krepost koja se tražila i od blaženog Alojzija Stepinca u njegovoj službi brige za sveopću Crkvu? Krepost je krepost, bez obzira na kojoj razini se očitovala. I najmanji u kraljevstvu nebeskom dionici su istog nebeskog principa i radosti, kao i oni kojima je više povjereno i od kojih se više traži. (Usp Mt 25, 14-30)