'Rođeni smo i nikada nećemo umrijeti', rečenica je blažene Chiare Corbello koja je nakon smrti svoje dvoje tek rođene djece i sama umrla od raka nedugo nakon trećeg poroda u 24. godini života…
Odakle joj to? Odakle nam uopće ideja da smrtan čovjek može ne umrijeti kad o vremenu iza smrti ništa više ne znamo i kad je smrt ono jedino što na ovoj zemlji vidimo. Od kuda toj ženi koja se toliko intenzivno susretala sa smrću, svojom i tuđom, ideja ili znanje da nikada nećemo umrijeti, makar i umirali na ovome svijetu? Kažu da preko 90% ljudi vjeruje u neku vrstu zagrobnog života. Za vjerovati nije dovoljno čuti neku tuđu ideju, vjerovati znači osobno biti uvjeren da je tako. Odakle nam to? Također, odakle nam moć da ne umremo, ona ne dolazi od naše fiziologije, a niti od naše psihologije, to je evidentno.
Foto: Pixabay
Nihilisti će reći da ljudi vjeruju u zagrobni život zbog samog straha pred nestajanjem i prolaznošću ovoga života. Ima i takvih, ali dosta je lako razlikovati nekoga tko sam sebi nešto govori za utjehu, od onoga koji zaista živi od svoje vjere, koji je u stanju dotaknuti Život i biti siguran u svoje iskustvo, poput blažene Chiare Corbello koja je umrla sretna i neopterećena. 'Tako postane čovjek živa duša', govori Knjiga Postanka (Post 2, 7). To što smo žive duše omogućuje nam kontakt s vječnošću. Duh Sveti, Duh Životvorac omogućuje nam da živimo, da imamo ideju o vječnom životu i da ne umremo jednom kada nam tijelo prestane živjeti. Duh Sveti nije nešto što dodatno dobivamo ako ga izmolimo u devetnici ili ako idemo na sakramente, on nije neki bonus za dobre kršćane i svece, Duh Sveti je život sam u nama, u svakom čovjeku, od početka, od stvaranja svijeta. Jesmo li toga svjesni u svom odnosu prema Duhu Svetom? Jesmo li svjesni siline povezanosti s Duhom Svetim?
Foto: Pixabay
Jesmo li svjesni i tko Duh Sveti zapravo jest? Možda znamo neke definicije s vjeronauka i vjerojatno ih znamo točno, ali osvješćujemo li sebi što to doista znači? Ako se opet vratimo Knjizi Postanka i prvim rečenicama, u početku stvaranja stoji: '…tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama' (Post 1, 2). Duh Božji Božja je sila, sila stvaranja, sila održavanja, sila života nasuprot tami, bezdanu i ništavilu. Nije to samo sila koja je jednom davno djelovala, to je sila koja stvara svijet i svemir i koja sve što postoji stalno drži na životu, i svemirska prostranstva i zemlju i sve na njoj i mora i rijeke i planine i biljke i životinje i ljude, stalno i u svakom trenu, Sila koja čini da sve jest. Ta ista sila nalazi se i u nama, nalazi se u nama već po stvaranju, već time što smo živa duša, ali osobito nam želi doći još i bliže, po sakramentima.
Foto: Pixabay
Sakramentom krštenja, a zatim i daljnjim nastavkom sakramentalnog života Duh Sveti dolazi k nama i nastanjuje se kod nas. Razmišljamo li ikada o tome da je Sila Božja zapravo osoba, božanska osoba koja se trajno nastanjuje s nama? S nama, u našoj intimi stanuje božanska osoba. Razmišljamo li o tome da životvorna sila koja održava postojanje kao takvo želi boraviti i boravi s nama ne samo kao slijepa dinamika života, nego kao osoba i blizak prijatelj? U blagdanu Duhova osobito slavimo tu činjenicu da Duh Sveti nije nešto izvanjsko do čega ponekad možemo doprijeti i naslutiti ga, nego nam je dan kao gost našeg unutarnjeg svijeta i iznad same činjenice da po svojem stvaranju pripadamo Životu, štoviše kao prijatelj i pratitelj. Pozvani smo na mnogo više od samog postojanja i želje za životom, na mnogo više od same vjere u život poslije smrti, pozvani smo na osobno prijateljstvo i suživot sa Životvorcem. Pozvani smo biti prijatelji i ukućani Božjeg Života. Tko je prijatelj i ukućanin sa Božjim životom ne samo da je jednom rođen i nikada ne umire nego se i ne boji smrti jer poznaje samo Život.
