Trudimo se da čovjeka čujemo, da ga saslušamo, ohrabrimo…
Prošlo je više od pola stoljeća otkako se časna sestra Finka Tomas zaredila. Svoj je poziv prihvatila i nikada nije zbog toga požalila jer u svom pozivu vidi smisao svojega života. Danas je poglavarica samostana na Vrhovcu 43., samostana Družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa. U razgovoru nam otkriva kako sestre s Vrhovca rade na važnom projektu – izgradnji prihvatilišta za bolesnike. Projekt za izgradnju imaju, no nemaju sredstava koja bi im osigurala njegovu realizaciju pa smišljaju načine kako doći do novca. Sestra Finka nam je ispričala više o tome, kao i o životu u samostanu.
Foto: Časna Finka Tomas/ Privatni album
Sestro Finka, koliko ste dugo u samostanu na Vrhovcu 43 i koliko je ukupno sestara tamo?
Ovdje na Vrhovcu u našem samostanu živi oko 60 sestara. Ja sam ovdje već pet godina, vodim brigu o sestrama ovdje, imamo dva studentska doma u kojem su ukupno 22 studentice. Jedan dom za studentice otvoren je 2019. godine, a drugi dom 2021. godine. Imamo i vrtić u kojem je 70-ero djece. Želja nam je proširiti taj vrtić jer su potrebe velike, a nama je žao kada moramo reći roditeljima da ne možemo primiti djecu. To se ponavlja iz godine u godinu, a osobito ove godine nakon što je ukinuta mjera roditelj-odgojitelj. Nekako nas nosi želja da pomognemo i bolesnicima.
Foto: Privatni album
Jedno od glavnih poslanja vašeg reda je pomaganje potrebitima, je li tako?
Tako je. Osnovani smo u Švicarskoj, tamo nam je generalna kuća, a naša je glavna kuća u Hrvatskoj u Đakovu. U Zagreb smo došle 1912. godine. Godine 1932. napravljena je ova kuća koja je tada služila kao dom za duhovne vježbe za žene. Tako je to bilo do rata. Tu se do sada održalo vrlo mnogo duhovnih obnova, susreta, kako za mlađe žene i studentice, tako i za žene svih ostalih dobi. Inače, osim odgoja mladeži, nama je utemeljitelj stavljao na srce brigu za bolesnike. Neko je vrijeme u zagrebačkim bolnicama radilo više od 280 sestara. Radile su u bolnicama na Rebru, u Vinogradskoj, Svetom Duhu… Danas nas je u bolnicama mnogo manje jer je i sestara općenito mnogo manje, no želja nam je da s bolesnicima i dalje radimo.
Foto: Nacrt prihvatilišta za bolesnike
U želji da pomažete odlučile ste izgraditi prihvatilište za bolesnike. Gdje bi to bilo i kako bi izgledalo?
U krugu našeg samostana imamo nekoliko malih gospodarskih zgrada, spremišta i slično. Sada je to manje-više izvan upotrebe pa želimo na tom mjestu napraviti prihvatilište, odnosno objekte za smještaj ljudi. U posljednje vrijeme pojavila se velika potreba za smještaj onkoloških bolesnika koji se liječe u bolnici, ali nisu tamo i smješteni. Oni u Zagreb trebaju doći na nekoliko dana na zračenja, kontrole kod liječnika i druge preglede, a nemaju mogućnosti platiti hostel. Mi smo u jednom razdoblju imali prostor za smještaj bolesnika, ali smo zaključile da taj prostor nije adekvatan jer ljudi nakon kemoterapije budu slabi i ne mogu se penjati po stepenicama. Projektirale smo objekt koji predviđa dizalo, priručnu kuhinju, sobe sa sanitarnim čvorom; sobe bi bile dvokrevetne kako bi i osoba koja prati bolesnika mogla biti s njim u sobi, što je od velike važnosti. Prema našem projektu, prihvatilište bi bila kuća s prizemljem i dva kata. Na prvom katu bile bi dvokrevetne sobe, a na katu jednokrevetne.
Foto: Privatni album
Za gradnju prihvatilišta potrebna su vam novčana sredstva. Kako dolazite do donacija?
Iznos projekta je 2 200 000 eura. Od Ministarstva imamo osigurano oko 40 posto iznosa, a ostalo moramo prikupiti same. Mi sestre zajedno sa studenticama organiziramo radionice na kojima se družimo, proizvedemo neke proizvode, to prodamo i unovčimo. Imali smo i drugi već po redu humanitarni koncert, a spremamo i donatorsku večer u hotelu Sheraton koja će se održati 9. svibnja 2024. godine s ciljem udruživanja i doniranja za gradnju prihvatilišta za bolesnike. Tada ćemo imati i aukciju slika donatora koji će donirati slike. To je jedan lijepi način da se ljudi povežu, druže i daju nešto za ovaj projekt.
Foto: Privatni album
Gdje ste do sada primale bolesnike i kako ste im pružale pomoć?
Mi primamo ljude tu u dvije sobice. Trudimo se da čovjeka čujemo, da ga saslušamo, ohrabrimo... To su najčešće teške bolesti i ljudi često dođu umorni od bolesti i od života. Kada ga malo ohrabrimo, čovjek ojača. Nekako se ide dalje. U prihvatilištu koje planiramo izgraditi imat ćemo i kapelicu i dvoranu koja će služiti za duhovne susrete, ali i druga događanja, ovisno i o željama bolesnika. Uglavnom nam dolaze bolesnici koji nemaju financijskih sredstava da plate hostel, a moraju doći ovdje na liječenje ili na preglede. Mi ih uvijek primimo iako je kod nas sve skromno. Trudit ćemo se da novo prihvatilište funkcionira na način da bolesnici ostave sredstava koliko mogu, da se mogu platiti troškovi kuće, ali da oni sami budu rasterećeni od ikakvih obveza plaćanja.
Foto: Privatni album
Koja je prosječna dob sestara koje su u samostanu?
Mi imamo dvije zajednice ovdje. Starije sestre koje ne mogu raditi vanjske poslove brinu o kući. One imaju svoj drukčiji ritam. Zajednicu koju ja vodim čine sestre uglavnom srednje i mlađe dobi, koje su u radnom odnosu. One rade u našem vrtiću, jedna sestra radi kao psiholog u Vrapču, jedna sestra radi u školi kao vjeroučiteljica, četiri sestre studiraju i tako. Sestre koje su u mirovini još uvijek mogu biti aktivne u raznim aktivnostima.
Foto: Privatni album
Pretpostavljam da su te aktivnosti i one kreativne u kojima sudjeluju i studentice?
Tako je. Moram pohvaliti studentice koje su jako dobre i koje se angažiraju kad mi nešto želimo. Pitale su nas kako nam mogu pomoći oko projekta za prihvatilište. Tako smo radili likere, poklon kutije za Božić i Uskrs za prodaju... Neke od djevojaka studiraju na Glazbenoj akademiji pa su rekle da bi mogle svirati. I tako smo organizirali veliki koncert uz pomoć Slavka Nedića, a sve s ciljem skupljanja priloga za gradnju prihvatilišta. Važno nam je da se studentice kod nas osjećaju dobro i da uspješno završe svoj studij.
Foto: Privatni album
Moglo bi se reći da se danas sve manje djevojaka i momaka odlučuje na poziv kao što je časna sestra ili svećenik. Možete li se prisjetiti kako je to bilo u vrijeme kada ste Vi donosili tu odluku?
Ja sam u samostan došla '68. U to je vrijeme bio običaj da nakon osmog razreda odlučiš hoćeš li ići u neku školu ili ćeš ići u samostan. Ja sam odlučila da idem u samostan. Zašto je to tako, to je teško definirati. Moja se jedna kolegica udala, otišla u Njemačku; mene je tata upisao u medicinsku školu, no meni to ništa nije značilo. Jednostavno, u meni je bio plamen zbog kojega me ništa od svega toga nije zanimalo i koji mi je govorio da trebam ići u samostan. Mnogo sam razmišljala o tome jesam li ja to sve umislila, no poslije je došlo do takve jasnoće da više nikad nisam trebala preispitivati svoju odluku ni pitati se je li to za mene pravi put. Uvijek sam osjećala da sam na pravom mjestu. To me ispunjava, to mi i dan-danas daje smisao života. Volim kad mogu ljudima pružiti pomoć. Mlađim ljudima često odgovaramo na brojna pitanja, a onima starijima, koji imaju razne životne probleme, pomažemo tako da organiziramo molitve i slično. Studirala sam duhovnost u Rimu, jedno vrijeme sam predavala u Đakovu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Sada sam u mirovini i sada imam druge poslove ovdje koji me ispunjavaju.
*I vi možete pomoći u izgradnji prihvatilišta za bolesnike. Željeni iznos sredstava možete donirati na račun:
MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA – SAMOSTAN ZAGREB
IBAN: HR32 2360 0001 5026 9294 8
SWIFT: ZABAHR2X